Vlada Andreja Plenkovića ponovno je posegnula za starim receptom intervencionizma: umjesto da trajno smanji visoke poreze i namete na gorivo (PDV i trošarine), najavila je privremeno ograničenje maloprodajnih cijena naftnih derivata. Odluka je donesena 10. ožujka 2026. zbog rasta cijena nafte uslijed geopolitičke krize na Bliskom istoku (zatvaranje Hormuškog tjesnaca).
Eurosuper 95 ograničen je na 1,50 €/l (umjesto 1,55 € bez mjera), a dizel na 1,55 €/l (umjesto 1,72 €). Vlada je pritom samo marginalno snizila trošarinu na dizel za 0,02 €/l na dva tjedna (gubitak proračuna od 1,95 mil. €) dok PDV na energente ostaje nepromijenjen na visokoj razini (25% za goriva, iako je za plin produžen na 5% do 2027.). Ovo nije trajno rješenje, već privremena zakrpa koja ponavlja pristup iz 2022.–2023., kada su cijene bile ograničavane tri godine.
Riječ je o klasičnom primjeru državnog paternalizma: Vlada se hvali "zaštitom građana", ali zapravo zadržava visoke namete koji pune proračun, a tržište distorzira. Umjesto da smanji PDV i trošarine, bira kontrolu cijena koja nosi rizike nestašica i dugoročno šteti konkurentnosti.
Koliko država uzima od litre goriva?
Prema detaljnoj analizi strukture cijene (stanje ožujak 2026., regulirana cijena 1,50 €/l za Eurosuper 95):
Nabavna cijena (sirova nafta + prerada + transport): 0,5146 € (34,31 %)
Trošarine: 0,5124 € (34,16%)
Marža trgovaca: 0,173 € (11,53%)
PDV: 0,30 €
Država uzima trošarine + PDV = 0,8124 € po litri, odnosno 54,16% ukupne cijene. Za pun rezervoar od 50 litara vozač plaća 75 €, od čega državi ide 40,62 €.
Da se Vlada odrekla svih svojih nameta (trošarine + PDV), cijena bi pala na oko 0,6876 €/l (nabavna + marža) – niža za 0,8124 € ili 54 %. To bi značilo trajnu uštedu od preko 40 € po punjenju, bez ikakvih administrativnih troškova i rizika nestašica. Umjesto toga, Vlada bira privremeno "amortiziranje" rasta (samo 4–7 centi) i gubi prihod samo na marginalnoj trošarini za dizel – čime pokazuje da prioritet nije niža cijena građanima, već punjenje proračuna.
Ovo je klasičan primjer: visoki nameti (trošarine su fiksne po litri, PDV postotni) čine državu glavnim profiterom od rasta cijena nafte. Liberalna alternativa – trajno snižavanje PDV-a na energente (kao što je učinjeno za plin) i trošarina – donijela bi niže cijene bez distorzije tržišta i bez potrebe za uredbama svaka dva tjedna.
Moguće negativne posljedice ograničenja cijena
Ekonomska teorija i praksa pokazuju da kontrola cijena ispod tržišne razine dovodi do nestašica. Ako regulirana cijena ne pokriva troškove opskrbe + razumnu maržu, distributeri i vlasnici benzinskih postaja ograničavaju prodaju, zatvaraju pumpe ili preusmjeravaju gorivo na profitabilnija tržišta.
U Hrvatskoj se to već događalo 2022. godine tijekom dugotrajnih ograničenja: mali privatni trgovci prijetili su zatvaranjem pumpi, a dijelovi zemlje riskirali su regionalne nestašice jer su marže bile preniske. Stručnjaci su upozoravali na tri neželjene posljedice: gubitke za opskrbljivače, smanjenje investicija u infrastrukturu i crno tržište.
Sadašnje mjere (dvotjedne, s ograničenom premijom) ponavljaju isti rizik. INA i veliki lanci možda podnose gubitke (kao državni favorit), ali mali privatnici neće. Rezultat: duži redovi, ograničene količine po kupcu i manja sigurnost opskrbe – upravo suprotno od cilja "priuštivosti".
Povijesni primjeri (SAD 1970-ih, Venezuela) pokazuju da kontrole cijena dugoročno dovode do većih problema nego što rješavaju.
Umjesto poreznih rezova i pravog poticanja tržišta – intervencionizam i populizam
Politika Plenkovićeve vlade je tipična socijaldemokratska iluzija: privremene cijene "branimo dok god treba", ali PDV i trošarine ostaju netaknuti. Rezultat je veći proračunski prihod za državu (preko 54 % po litri), rizik nestašica i spora tranzicija na obnovljive izvore u sektoru prometa. Liberalni pristup je jasan: trajno smanjite namete – cijene padaju organski, tržište radi bez nestašica i građani lakše podnose globalne tržišne stresove.
Dok god Vlada bira kontrole umjesto slobode tržišta, hrvatski vozači će plaćati skupo – i za gorivo i za "zelenu tranziciju" koja kasni. Vrijeme je za rezove, a ne za uredbe svaka dva tjedna.
