Vezani članci:
Keynes - nije vjerovao u moć Smithove ʼnevidljive rukeʼ, pred smrt shvatio da je pogriješio
Mediji su malo lagali o ʼpećinskom čovjekuʼ iz Srbije koji poziva na cijepljenje: ʼPolitika se umiješalaʼ
Cenzura u srpskim medijima dosegla novu razinu: Pogledajte kako novinarka ušutkava sugovornika
Srbija još uvijek plaća Titove dugove i otplaćivat će ih sljedeće 22 godine
Skoro polovina građana Srbije vjeruje da ih Amerikanci zaprašuju HAARP-om
Prednjače Putin, ʼustašeʼ i ʼŠiptariʼ: Tri srpska tabloida u prošloj godini proizvela 700 lažnih vijesti na naslovnicama
Dva ključna razloga zašto Hrvatska treba poduprijeti ulazak Srbije u EU
Što se događa u Srbiji: O prosvjedima, Vučiću, medijskim slobodama i gospodarskom rastu
Bunjac konačno ima ozbiljnu konkurenciju, ali ne u Hrvatskoj nego u susjedstvu
Hrvatska propada na ljestvici globalne konkurentnosti, to je rezultat odgađanja reformi
Srbi bi selili na Zapad, skoro nitko ne želi u prijateljsku Rusiju
Što je Vučić rekao krivo?
Srbija je od Amerike dobila šansu kakvu od Rusa neće nikada
Ako imate problem s Thompsonom, ali ne i s podizanjem tri prsta, niste baš dosljedni
Kako su nas Srbi izdominirali
Čestitke Jandrokoviću i ekipi, napravili ste točno ono što je Šešelj htio!
Zoran Đinđić - čovjek koji je p(re)okrenuo Srbiju
Hrvati sve više gospodarski surađuju s drugim narodima bivše SFRJ
Hoće li se Srbija ikada suočiti sa svojom samoubilačkom ideologijom?
Hrvatska i Srbija su prijateljske zemlje
Sprdanje iz diplomskog rada o lojalnosti potrošača - znak nerazumijevanja ekonomije
Kako mi je službenica na šalteru pomogla da prebolim nostalgiju
Razbijanje zablude: Tko u konačnici plaća skupe tarife na uvoz?
Rat lubenicama: Kako država može zaštititi domaćeg proizvođača?
Kako i zašto je Tolušić započeo trgovinski rat sa Srbijom
Kineski investitori traže od Vlade Srbije: Liberalizirajte Zakon o radu!
Zašto je uopće bitna seksualna orijentacija nove premijerke Srbije?
Van svake pameti: Pekar u Srbiji kažnjen zbog prodaje kruha po preniskoj cijeni
Samo 10 posto Srba bi išlo u rat zbog Kosova
Zašto širite ratnohuškačku retoriku? Na ovoj slici nema ništa loše
Novo na Liberalu:
Zašto Milanović napada ustavne suce koje je sam predložio? Želi ih zastrašiti
Marijana Puljak za saborskom govornicom izvrijeđala hrvatske radnike
Milei ukinuo državnu novinsku agenciju zbog 'širenja propagande'
Odlična vijest: Hrvatska ima uvjerljivo najveći godišnji rast BDP-a u EU
Reklama koja prikazuje obiteljsko nasilje na šaljiv način je neprimjerena - kaže pravobraniteljica Ljubičić
Najveća kupovina glasova u povijesti RH
Ima li smisla da država sufinancira bogataše pri kupovini luksuznih automobila?
Regulacije nisu suprotnost slobodnom tržištu nego njegov sastavni dio
Član predsjedništva Fokusa uhljebio u državnu agenciju 10 stranačkih kolega u 4 mjeseca
Odjeci Februarske revolucije: Lijeva oporba treba zajednički izaći na izbore
Možemo nije suprotnost HDZ-u nego konkurencija
Potpuni debakl medija i crvene revolucije: Sad se vidi koliki im je doseg
Huškanje na imigrante kao politička strategija za prikupljanje glasova
Einstein o slobodi govora, birokraciji i individualizmu
Centar: Vlada od Vujnovca stvara prvog hrvatskog oligarha
Rezultati izbora u Nizozemskoj trebali bi u Europi biti shvaćeni kao grubo buđenje
Novi predsjednik Argentine obećao rezanje potrošnje, ukidanje ministarstva obrazovanja i državne banke
Iranofilija u BiH sve izraženija, mediji se to više i ne trude prikriti
Mediji su iz političkih razloga pokušali zataškati motiv masovnog ubojstva u školi u Nashvilleu
Što kažu obični Palestinci iz Gaze: 'Hamas je kriv za ratove, a mi plaćamo cijenu'
Medijske manipulacije o rezoluciji UN-a i glasanju Hrvatske 'protiv primirja u Gazi'
Tko su zapadni palestinofili? Možemo ih svrstati u tri skupine, ovo su njihove karakteristike
Izrael sada treba stati na loptu i odustati od kopnene ofenzive, ali to neće učiniti zbog jednog čovjeka
Kako je došlo do simpatija dijela zapadne ljevice prema islamističkim teroristima?
Bombardiranje bolnice u Gazi - primjer medijskih manipulacija i propagande
Europska unija mora hitno mijenjati imigrantsku politiku
Orwell o intelektualcima i novinarima, kao da je danas: 'Oni koji bi trebali čuvati slobodu, najviše je preziru'
Kako je feminizam spao na ovo?
Kako su mediji sasvim nenamjerno pomogli ekspanziji hrvatskog turizma
John Stuart Mill je 1869. predlagao 'slobodno tržište' među spolovima

Pobijanje Keynesove teorije o prisilnoj nezaposlenosti na primjeru Srba iz Hrvatske 1990-ih


Piše: Predrag Rajšić
13.12.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3

Pobijanje Keynesove teorije o prisilnoj nezaposlenosti na primjeru Srba iz Hrvatske 1990-ih

Pobijanje Keynesove teorije o prisilnoj nezaposlenosti na primjeru Srba iz Hrvatske 1990-ih


Piše: Predrag Rajšić
13.12.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3

Jedna od vječnih rasprava među ekonomistima nakon svake svjetske krize je kako je ona izazvana te tko je u pravu - kejnezijanci ili "Austrijanci". U ovom članku neću odgovoriti na to pitanje, ali ću pokušati baciti malo svjetla na sam temelj kejnezijanske škole - pretpostavku prisilne nezaposlenosti.

U svom djelu iz 1936. godine, "Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca", engleski ekonomist John Maynard Keynes tvrdi:

Ljudi su nedobrovoljno nezaposleni, ukoliko su, u slučaju malog porasta cijene robe u odnosu na nominalne plaće, ukupna ponuda radne snage spremne da radi za trenutne plaće i ukupna potražnja za radnom snagom pod tim istim plaćama, veće od postojećeg obima zaposlenosti.

On tvrdi da je ova (čudna?) situacija u tijesnoj vezi s nemogućnošću poduzeća da smanje stopu plaća i nedovoljnom spremnošću stanovništva da konzumira (troši). Lijek je, po Keynesu, intervencija države – povećanje javne potrošnje ili povećanje ponude novca. Nisam uvjeren da je to točno.

Prvo, da bi se mogli ubuduće zaposliti, nezaposleni se moraju na neki način održati na životu. Do hrane i drugih potrepština bi mogli doći trošeći vlastita preostala sredstva (ako imaju bilo kakva), primanjem poklona od drugih (kroz dobrotvorne ustanove ili kao milostinju) ili dobivanjem financijske pomoći države. Druga mogućnost je naći pojedince koji bi mogli imati koristi od njihovih usluga.

Posao izvan vlastite specijalnosti ili posao koji nije u okviru zakona često nosi stigmu, a često i nije nečiji prvi izbor zaposlenja, ali svaka dobrovoljna razmjena dobara i usluga – ako se pri tome ne krše imovinska prava trećih osoba – predstavlja proizvodnu djelatnost protiv koje ja nemam nikakav prigovor. Iako bi bilo udobnije dobivati novac ni za što, to ne bi bila najpametnija dugoročna politika za rješavanje nezaposlenosti.

Da bih malo pojasnio sumnjivu prirodu prisilne nezaposlenosti, ispričat ću priču o jednoj vrsti „nezaposlenosti“ u kojoj nezaposleni nemaju preostala sredstva koja bi potrošili, dobrotvorni prilozi ne postoje i nema nikakve državne financijske pomoći – nema ničega osim bistrog uma i relativno zdravog tijela. Priča koju ću ispričati je u izrazitom kontrastu s kejnezijanskom idejom o lijeku za nezaposlenost. Ustvari, ona otkriva bolji lijek – dobrovoljno zapošljavanje.

U kolovozu 1995. godine, zajedno s oko 250.000 stanovnika Hrvatske, moja obitelj je preseljena u Srbiju u periodu od oko tjedan dana tijekom vojne operacije „Oluja“ koju je provela Hrvatska vojska. U to vrijeme, Srbija je već bila u dubokoj ekonomskoj krizi uslijed niza katastrofalnih ekonomsko-političkih mjera, gdje je neobuzdano povećanje ponude novca bilo središnji problem. Službena stopa nezaposleno­sti prelazila je 30 posto, a prosječni prihod po kućanstvu iznosio je oko 20 posto prihoda iz 1989. godine.

Čovjek bi očekivao da bi dodatni priljev nezaposlenih, koji je odgovarao brojci od oko 2,5 posto stanovništva Srbije, samo doprinio broju već postojećih nezaposlenih koji su ili bili teret već preopterećenih programa socijalne pomoći, ili su trošili preostalu obiteljsku ušteđevinu ili krijumčarili cigarete i benzin iz Rumunjske i Bugarske. To je također ono što bi sugerirala većina onih koji koriste kejnezijanske modele.

Ali, to se nije dogodilo. Većina tih ljudi je došla sa samo nekoliko stotina njemačkih maraka u džepu i vrećicom odjeće. Nije bilo vremena da se nagađa je li bolje prikupljati socijalnu pomoć, potrošiti neku obiteljsku ušteđevinu ili prodati neku imovinu prije stupanja u neugodnu potragu za bilo kakvim poslom. Većina nas nije čak ni očekivala ni željela bilo kakvu pomoć države.

Kao što je moj otac jednom sarkastično rekao: "Mi smo od njih već dovoljno pomoći dobili, na nos nam je izašla", aludirajući na činjenicu da smo završili kao izbjeglice uslijed nasilnog sukoba između srpskog i hrvatskog političkog vrha za kontrolu nad područjem na kojem smo živjeli. Još jedna njegova izjava iz tog vremena, koju mislim da ću uvijek pamtiti, glasila je: "Ja mogu bolje!". Bio je to komentar koji se odnosio na "kolektivne centre" za smještaj izbjeglica koje je država nudila prvih nekoliko tjedana nakon našeg egzodusa.

Kao što bi se iz gore spomenutih općih ekonomskih indikatora moglo naslutiti, sposobnost države da izvuče dodatna sredstava iz gospodarstva i preusmjeri ih ka novom valu nezaposlenih bila je ozbiljno ograničena. Dakle, naša mala očekivanja su zapravo odgovarala državnim planerima. Povrh svega, budući da nismo bili državljani Srbije, nismo imali pravo glasa, tako da je motivacija države da bilo što učini u našu korist bila zanemariva. Čak i u malo vjerojatnom slučaju dobivanja prava glasa, nivo razočaranja u sposobnost države da nešto poboljša je bio prilično visok, tako da većinu nas korištenje tog potencijalnog prava nije ni zanimalo.

Poslije prvih dana pomutnje, kada je većina obitelji bila smještena u sportskim dvoranama, praznim školama, zatvorenim poduzećima itd., mnogi su se uspjeli snaći za dugoročniji smještaj u roku od nekoliko tjedana. Ovi ljudi su se dogovorili s vlasnicima starih kuća na selu i vikendica, i uopće, s bilo kime tko je bio spreman ponuditi podnošljiv prazan prostor na svom imanju u zamjenu za neku uslugu.

Moji roditelji i ja smo upoznali obitelj emigranata koja je živjela u Njemačkoj i koja je dolazila u Srbiju samo na godišnji odmor (pa bi se čak moglo reći da smo imali sreću da se naša nesreća poklopila s njihovim godišnjim odmorom). Tijekom narednih pet godina, moj otac i ja smo popravili sve što se moglo popraviti na četiri kuće u vlasništvu ove obitelji, od loših električnih instalacija i vodovoda do ojačavanja betonskih balkona, popločavanja dvorišta, zamjene crjepova, renoviranja interijera i općeg održavanja. Moja majka je očistila sve da blista, a vrt je uvijek bio pun cvijeća.

Vlasnici su očigledno imali koristi od ove naše usluge, posebno zbog toga što im je imanje bilo na meti provalnika prije našeg dolaska. Naravno, i nama je bilo od koristi da živimo u njihovoj kući. Pored toga, moji roditelji su pomagali u poljoprivrednim radovima u lokalnom manastiru. Zauzvrat smo dobili komad zemlje na korištenje za vlastite usjeve. Uz to, u selu gdje smo živjeli bilo je poslova na dnevnoj bazi, od rada u polju, popravljanja ograda, sadnje drveća i čišćenja smeća do popravka motornih pila i drugih strojeva.

U narednim mjesecima i godinama, veći dio onih 250 tisuća novih stanovnika Srbije je prihvaćao svaki posao koji bi mogao naći, čak i na jedan dan. Nije bilo kanala koji bi bilo suviše teško kopati, maltera koji bi bilo suviše teško miješati, korova suviše jakog za čupanje, usjeva koji bi bio suviše teško žeti niti automobila ili kamiona koji bi bilo suviše teško popraviti. Ovaj niz nema kraja. Većina poslova je bila na razvoju malih poduzeća i u poljoprivredi, dok su državna poduzeća sve više propadala.

Mnogi od tih ljudi su imali sveučilišne diplome, ali takve sposobnosti nisu bile potrebne na mnogo mjesta. Ono što je bilo potrebno je bio praktični rad na održavanju starih i izgradnji novih (ali drugačijih) kapitalnih dobara. Moj prijatelj iz razreda, briljantan um, nije želio da mu roditelji financiraju fakultetsko školovanje pa je počeo niz privremenih poslova, sve dok nije završio radeći kao lakirač u jednom auto servisu. Servis je tijekom godina rastao i napredovao i sada je taj moj prijatelj jedan od menadžera tamo.

U prvim mjesecima i godinama poslije 1995, većina ljudi je radila za novac, hranu, odjeću, za bilo što. Štedjeli su onoliko novca koliko su mogli, a hranu i odjeću su koristili. Njemačka marka je bila najvrednija valuta za štednju, dok je domaći dinar bio praktično bezvrijedan. Novac nije čuvan u bankama jer je većina banaka već bila bankrotirala zbog galopirajuće inflacije izazvane dnevnim tiskanjem novog novca od strane Narodne banke Jugoslavije. Čuvanje domaće valute je bilo ravno financijskom samoubojstvu.

Štednja „pod jastuk“ bila je jedina preostala razumna opcija pa smo je i koristili. Većina ljudi je imala jedan jedini glavni cilj na umu – da ponovno imaju svoj dom. Neki, poput mojih roditelja, stavili su veći naglasak na financiranje obrazovanja svoje djece.

Neki bi rekli da je to sve bilo uzalud, jer, imajući u vidu ograničenu količinu njemačkih maraka u gospodarstvu, ako se štedi, to oduzima od ukupne količine novca na raspolaganju za trošenje i čuvanje od strane drugih. Ali, kada se štedi novac, to ne umanjuje količinu postojeće robe i usluga dostupnih za razmjenu. Ti proizvodi i usluge i dalje postoje i mogu se razmjenjivati, s obzirom da postoji neka pozitivna, beskonačno djeljiva količina novca u ekonomiji. Štednja „pod jastuk“ smanjuje količinu novca u opticaju u odnosu na količinu robe i usluga na raspolaganju za razmjenu i to samo smanjuje novčane cijene te robe i usluga.

Što je još važnije, čovjek štedi novac da bi financirao buduće investicije koje će donijeti veću produktivnost i više robe i usluga na raspolaganju za potrošnju u budućnosti. Ukupan iznos novca u gospodarstvu će i dalje biti isti, ali će količina robe i usluga koje se mogu kupiti tim isti novcem biti veća.

Dakle, ono što se štedi nije fizička količina novca, nego buduća vrijednost projekata koji će biti završeni pomoću tog novca. Ograničena količina novca nije prepreka za štednju u ovom slučaju. Istina je, međutim, da je bez bankarskog sistema potrebno čekati akumulaciju vlastite ušteđevine da bi se financirao projekt. Nisam siguran je li većina mojih zemljaka razumjela ovo razmišljanje, ali su svakako djelovali kao da su razumjeli.

Nova naselja u blizini Beograda i širom Srbije, koja su počela nicati 1997. godine, nude i dokaz da sav taj rad i štednja, čak i tako primitivni kakvi su bili, nisu bili uzalud. Ta naselja su izgrađena novcem i radom sadašnjih vlasnika, bivših izbjeglica iz Hrvatske. Mnogi članovi moje šire obitelji i bivši susjedi žive tamo. Pravni status tih naselja je i dalje pod znakom pitanja od strane države, ali ovi ljudi su odlučili da će radije prihvatiti taj rizik nego čekati pomoć koja nikada neće doći. Nekolicina onih koji nisu uzeli vlastite živote u svoje ruke i koji su čekali pomoć države — još uvijek čekaju.

Od 2000. godine do sada, poslije prevrata 5. listopada, tržišno orijentirani pojedinci su ušli u državne strukture, a bankarski sistem je obnovljen. Sudeći po deviznom kursu dinara u odnosu na glavne svjetske valute, izgleda da se povećanje ponude novca drži na relativno niskom nivou.

Štednja je postala produktivnija po jedinici vremena jer oni koji žele pokrenuti investicijski projekt, ne moraju čekati svoju ušteđevinu da naraste do potrebnog nivoa ili direktno tražiti pojedince koji žele posuditi svoju ušteđevinu. Bankarski sistem omogućava intertemporalnu razmjenu štednje između ogromnog broja pojedinaca, a investicijski sektor predstavlja medijum za tu razmjenu.

Većina vlasnika kuća u novim naseljima i dalje naporno radi i štedi ili se zadužuje da bi u etapama financirala manje projekte na svojoj imovini. Mnogi od njih vode mala poduzeća iz svojih domova: automehaničarske i vulkanizerske radnje, prodavaonice, mesnice, pekarnice, pogone za piljenje i obradu drveta, prijevozne firme, tovarišta građevinskog materijala i mnoga druga. Ostali su uspjeli pronaći stalnije zaposlenje u nadolazećim lokalnim poduzećima.

Ne vjerujem da bi se ovi ljudi složili sa zaključkom iz djela Johna M. Keynesa iz 1936. da je "izraziti nedostatak gospodarskog društva u kojem živimo...njegov neuspjeh da osigura punu zaposlenost". Većina njih će vam reći da je izraziti nedostatak političkog društva u kojem živimo njegov neuspjeh da osigura puno poštovanje života i imovine ljudi i da su ljudi savršeno sposobni upravljati svojim životima, što uključuje i odluku da provedu dio vremena u potrazi za drugim pojedincima kojima bi mogle zatrebati njihove usluge.

Ljudi u ovoj priči su preživjeli ne zbog intervencionističke politike države, nego baš uprkos toj politici.

Ocijeni članak

Sadržaj Liberala mogu ocjenjivati samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!

Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT/BIC: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.

O autoru

PREDRAG RAJŠIĆ
Predrag Rajšić je profesor ekonomije na sveučilištu Guelph u Ontariju, Kanada. Rođeni Petrinjac. U slobodno vrijeme piše blog "Loose Ends in Economics".
Više od istog autora
VIŠE O TEMI:
VIŠE IZ RUBRIKE:

Komentiraj članak

Komentirati na portalu mogu samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.
Mala škola liberalizma
Udruga Liberal.hr
O Udruzi Liberal.hr
Udruga Liberal.hr osnovana je s ciljem promicanja osobnih i ekonomskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Djeluje prvenstveno preko ovog portala. Liberal je od svoga početka 2016. do danas dao značajan doprinos u raspravama oko javnih politika uvijek štiteći prava i slobode građana. Naša misija je educirati javnost i podizanje svijeti o građanskim pravima i posljedicama koje određene politike mogu imati na njihove živote. Više o radu i ciljevima udruge možete pročitati ovdje.

Ako želite i možete doprinijeti radu Udruge - bilo svojim aktivnostima i zalaganjem ili bar uplaćivanjem godišnje članarine, kliknite ovdje i ispunite pristupnicu za učlanjenje.
Doniraj
Ovaj portal financira se dobrovoljnim članarinama i donacijama naših čitatelja. Pomozite nam da budemo još bolji, postanite jedan od naših donatora!

Donirati nam možete preko Paypala - klikom ovdje ili preko e-bankarstva, ako skenirate ovaj barkod:



Za broj žiroračuna i ostale informacije kliknite ovdje.