Početak komunizma: 100 godina i 100 milijuna mrtvih kasnije

OGLAŠAVANJE

Prije stotinu godina, sredinom travnja, specijalni vlak predvođen lokomotivom broj 293 stigao je na stanicu u Petrogradu. Iako je bilo kasno u noći, velika ga je masa dočekala mašući crvenim zastavama i bacajući cvijeće. Vlakom je stigao, među ostalim revolucionarima, i Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Lenjin, čovjek koji će ubrzo postati diktator u prvoj marksističkoj državi u svijetu.

Vratio se iz desetljetnog azila, bio je slavljen među socijalističkim kolegama, mladim i starim, koji su mjesec dana ranije srušili Nikolaja II. "Vi ste Ruska revolucija, pokrenuli ste novu epohu", rekao im je Lenjin. Ta nova epoha sigurno nije bila dobra za preko 100 milijuna ljudi koji će tijekom sljedećih 70 godina biti mučeni, progonjeni i ubijeni u ime komunizma.

Tragično je da ove činjenice su danas kontroverzne mnogima, a čak i nedovoljno poznate, u 2017. godini. Veliki dio mladih diljem svijeta nije svjesno ili je indiferentno prema hororu komunizma kao i prema njegovoj izvornoj ideologiji, socijalizmu. Nedavno istraživanje YouGova pokazalo je da samo trećina mladih Amerikanaca uopće zna za Lenjina, a među njima 25 posto smatra da je bio pozitivna ličnost. Da stvar bude gora, trećina mladih Amerikanaca misli da je bivši američki predsjednik George W. Bush ubio više ljudi nego bivši sovjetski diktator Jozef Staljin pod čijim je režimom pobijeno 15 milijuna stanovnika bivšeg SSSR-a, objavljeno je na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).

Petina svjetske populacije i danas živi u jednopartijskom komunističkom režimu, to su stanovnici Kine, Kube, Laosa, Sjeverne Koreje i Vijetnama. Ti ljudi ne znaju ništa drugo ni bolje od života za jednu partiju, za jednu vlast i bez ikakve političke slobode.

Komunizam je 1920-ih i 1930-ih bio hit, ne samo među narodima koji su ga prihvatili, već i na Zapadu. Socijalistički pokreti jačali su u SAD-u i diljem Europe, a Rusija je tijekom velike ekonomske krize za stanovnike Zapada izgledala kao obećana zemlja kojom teče med i mlijeko. Malo je bilo istaknutih ekonomista koji su u to vrijeme kritizirali socijalističke ideje, a među njima najviše se istaknuo Ludwig von Mises. Napisao je nekoliko knjiga ("Socijalizam", "Birokracija", "Antikapitalistički mentalitet"...) u kojima je opetovano dokazivao u teoriji kako socijalizam ne može opstati. Stručnjaci se danas slažu da je upravo Mises najviše raskrinkao socijalističke ideje, no nažalost u to ga vrijeme većina nije htjela poslušati.

"Socijalizam je zamijenio suverenitet konzumenata sa suverenitetom komiteta diktatora. Skupa s ekonomskim suverenitetom građani gube i politički suverenitet. Jer onaj tko nema izbor između više različitih brendova konzervirane hrane ili sapuna, taj nema ni izbor između različitih političkih programa. Taj više nije čovjek, on postaje pijun u rukama visokog društvenog inženjeringa."

Kod nas, u Hrvatskoj, ljubav prema komunističkom režimu još uvijek postoji kod dijela starijeg stanovništva. To se može objasniti nostalgijom za mladim danima jer svima je, bez obzira na ekonomske uvjete, uglavnom bolje u mladosti. Drugi je razlog taj što je jugoslavenski komunistički režim bio najblaži među svim komunističkim režimima u svijetu. Partija je dopuštala neke slobode koje stanovnici Sovjetskog Saveza nisu imali i u usporedbi sa Staljinom, Tito je bio dobrotvor. Nakon najvećih čistki koje su se dogodile neposretno nakon 2. svjetskog rata kasnije je politički nepodobne građane protjerivao ili zatvarao dok su ruski diktatori ubijali bez milosti. Međutim, svejedno je neobjašnjivo zašto danas čak i pomisao da se komunističkog diktatora makne s imena trgova i ulica u našim gradovima nailazi na snažan otpor, pogotovo u mainstream medijima.

Komunističko nasljeđe na našim prostorima uvijek se relativizira, pogotovo zato što je komunizam bio "antifašistički" u Drugom svjetskom ratu, pa samim time "dobra strana". Ja se s tim ne mogu složiti. Komunisti su se jednostavno našli na pravoj strani u tom ratu, ali to ne znači da su se borili za dobru stvar, a pogotovo se nisu borili za slobodu, što se ubrzo i pokazalo. Izborili su se za jednoumlje, vlast jedne partije, diktaturu. Nema ničega pozitivnog u tome i to treba glasno reći, a djecu u školama treba nedvosmisleno učiti istinu o tom razdoblju, tako da nam se pogreške iz prošlosti ne ponove.