Danas me jedan "poduzetnik" pokušao uvjeriti u ispravnost Plenkovićevih "Mjera za potporu očuvanju radnih mjesta", a na kraju je dao možda najbolji argument mojoj tezi - da su te mjere potpuno promašene.

Ne znam tko je zapravo i čime se bavi pa mu neću navesti ime, ali on je sebi jako bitan i uspješan. Prvo je rekao da su mu mjere pomogle jer im je pao promet za više od 50 posto pa im je to spasilo radna mjesta barem za vrijeme dok nemaju posla. OK, pitam ga, onda bi tako država trebala pomoći svakoj firmi kojoj padne promet? Zar to onda nije - socijalizam? Na to je krenuo u sasvim novu priču - kako je on uspješan, zarađuje hrpu love i da je platio puno poreza pa valjda, smatra on, ima pravo da ga država financira. Opet me ostavio zbunjenog jer ne plaćamo poreze da bi nam država spašavala tvrtke čim im padne promet, plus opet ispada da bi onda trebalo to raditi sa SVAKOM tvrtkom i uvijek. A to bi bio socijalizam.

I sad ono najzanimljivije. Toliko se ufurao u samohvalu o svojim uspjesima, da mu je vjerojatno nenamjerno izletjelo kako je taj novac, koji prima od države, za njega "sića", ali "bio bih lud da ga odbijem".

OK, korektno. Ne trebamo kriviti ljude što prihvaćaju ono što im se nudi na stolu. Ali to je savršeni argument zašto su te mjere promašene jer mi zadužujemo državu da bismo dijelili novac onima koji se sami hvale da im ne treba, da mlate milijune i da je to za njih sića. Zar nemamo većih prioriteta? Ako država baš mora dijeliti novac (a ja sam mišljenja da ne mora), zar onda ne bi bilo logičnije da ga dijeli onima kojima je potreban?

Kako naći one kojima je taj novac potreban, pitate se? Vrlo lako. Izađite na ulicu i pitajte ljude što za njih znači 4.000 kuna. Oni koji odgovore da im je to "sića" poput našeg "poduzetnika" iz priče ne kvalificiraju se za državnu pomoć. A ima, vjerujte, dosta ljudi u Hrvatskoj kojima 4.000 kuna mjesečno nije sića, pa čak i onih koji možda u životu nisu vidjeli toliko novca na hrpi. Dajte ih njima, pametnije će biti potrošeni i učinit ćemo barem neko dobro djelo.

To me navelo na razmišljanje o načinu redistribucije javnog novca u Hrvatskoj. Još donedavno bio sam uvjeren da su učitelji najgora interesna skupina - znate zašto. Vidjeli smo lani kako to izgleda kad se organiziraju na internetu pa krenu čoporativno i bahato širiti mantre o "dostojanstvu" koje im je oduzeto i koje im netko mora platiti, kako se bahato ponašaju kao da su nezamjenjivi i kako ih nije sram tražiti trostruko veću plaću od većine onih koji ih financiraju. Ali sada više nisam siguran da su oni najgori jer imali smo priliku proteklih dana vidjeti kako to izgleda kad se mali poduzetnici i obrtnici organiziraju u interesni čopor.

Ovo je možda još i gore od učitelja. Ovo je koma. Nevjerojatno je kako ti ljudi misle da su oni nezamjenjivi, kao da nakon njih poduzetništva i obrtništva više neće biti. Oni ozbiljno misle da samo oni pune državni proračun i još su uvjereni da je porez (koji plaćaju zapravo često i njihovi radnici) samo novac koji država treba čuvati i onda im ga vratiti kad njima zaškripi. Osjetili su malo moći kad je Plenković prihvatio njihove zahtjeve i sad se grebu za još više. Svaka branša ima svoje hirove: poljoprivrednici bi zabranili uvoz, online agencije bi zabranile booking.com i airbnb, a svi skupa su sad strašno ljuti na banke (koje su im bile dobre kad su podizali kredit). Imaju neke totalno sulude ideje koje bi ozbiljno mogle ugroziti poslovanje budućim poduzetnicima i obrtnicima u Hrvatskoj te im bitno otežati dolazak do kredita.

Svaki glas razuma u toj grupi čopor automatski išuta, a admini izbace i obrišu. To je OK, da budu "čista" interesna masa, bez razumnog propitkivanja.

Onda sam shvatio da nema razlike među sindikatima i ovom grupom, a razlog zašto su u međusobnom sukobu je samo taj što se bore za isto - javni novac. Oni su konkurencija u kokošarenju za komade proračuna. I jedni i drugi se ponašaju kao da taj novac pada s neba ili ga prisvajaju kao da su oni ekskluzivni kreatori proračuna. Totalna bolesnoća!

Ima nešto u tom hrvatskom kolektivizmu koji pretvara mase u pohlepne i bahate čopore. Ali puno je gore saznanje da takvo, čoporativno i nerazumno djelovanje ovdje ima rezultate. Vlada ih sluša i zadovoljava sve njihove zahtjeve. Pravi državnik bi bio u stanju otjerati svaku interesnu skupinu, ali Andrej Plenković je skloniji ugoditi svima, odnosno onima koji su bučniji i bahatiji. Pa tako ispada da država najviše pomaže onima kojima najmanje pomoć treba, koji ionako žive daleko bolje od prosjeka. A u isto vrijeme zemlja je puna ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem.

Ne samo vlada, veći dio našeg naroda pada na takve prijevare. Sjetite se samo koliko je ljudi stvarno suosjećalo s radnicima Uljanika iako je riječ uglavnom o suvlasnicima poduzeća koji su primali u prosjeku više od 7.000 kuna mjesečno. O sebi su u javnosti stvorili sliku jadnih i prevarenih ljudi, maltene sirotinje. Hrvatska javnost je suosjećala i s učiteljima koji zarađuju više i od toga (a varali su nas neko vrijeme da primaju 5.000 kuna, što je za učitelje također "sramotno malo" ili, kako bi moj prijatelj "poduzetnik" rekao - sića.

Da se razumijemo, sigurno ima obrtnika i poduzetnika kojima će Vladina pomoć dobro doći i koje će stvarno spasiti, ali bojim se da su takvi u manjini. Za pomoć ljudima trebalo je imati konkretnije kriterije ili jednostavno pustiti biznise i pomoći isključivo LJUDIMA. To znači, ako želiš državnu pomoć, prijavi se na Zavod za zapošljavanje i primaj socijalu. Za one koji se žale da im je država dekretom zabranila rad - apsolutno se slažem, ali za takve stvari postoji sud. Tužite državu i tražite odštetu. Ali socijalna pomoć za biznise - to je idiotizam, oprostite.