Pogledajte dokumente iz 1930-ih: Hrvatski poduzetnici su i tada imali probleme s komorama i državom

Kopajući po starim dokumentima moga djeda, inače inovativnog i poznatog vrbovečkog poduzetnika iz tridestih godina prošlog stoljeća (bio je prvi vlasnik benzinske pumpe u tom kraju, trgovac mješovitom robom, vlasnik pilane, šume, a krajem 1960-ih i prvi roletar u SR Hrvatskoj), naišao sam na dva zanimljiva dokumenta.

Iz njih su vidljive dvije stvari. Prva je da se neke stvari na ovim prostorima ne mijenjaju (kontrola države, monopolizam, cehovska udruženja u borbi protiv slobodnog tržišta), a druga je da država želi pošto-poto naplatiti porez i da joj je to uvijek i jedino važno (a ne razvoj gospodarstva).

Naime, kao što je vidljivo iz dokumenata, prvi put (1933. godine) moj djed se u svojoj trgovini mješovitom robom usudio prodavati "ure budilice". Zamislite! Protiv njega je očito dignuo glas ceh urara vrbovečkog kraja i zaključili su da to nije u redu, pokraj njih obrtnika koji imaju monopol na satove u trgovini, prodavati neku robu "upitne kvalitete" koja pritom ima i naprednu funkciju budilice? Stvarno nije u redu...


Klikni na sliku za uvećani pregled

Tu se čak i država (Trgovačko-industrijska komora) prijeti da će ga dodatno oporezivati i da to sve skupa nema smisla.

U drugom dokumentu još jači pritisak cehovskih udruga i još veće besmislice. Naime, moj djed se ponovno usudio raditi ono što tada nije bilo uobičajeno (1937. g.), on je u Italiji kupovao gotova skrojena odijela za gospodu i takve ih prodavao na lokalnim sajmovima. To je prouzrokovalo paniku među članovima Udruženja krojača („šnajdera“) i hitno traže da se zbog njihovog opstanka (panika) zabrani navedeni način rada.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Podsjeća li vas to na događaje i okolnosti koje pratimo već par godina kod nas (a i u Europi) oko deregulacije taksi prijevoznika i ulaska Ubera na tržište? Podsjeća li vas to na razna besmislena licenciranja, registracije i slično, koja su prisutna u Hrvatskoj, u svakoj poduzetničkoj grani?

Da, očito se ništa ne mijenja, ljudi reagiraju isto prije osamdeset godina i danas, uhljebljenički se drže za svoju koricu kruha i od svake (a pogotovo poduzetničke) inovativnosti ih hvata panika, država tu uskače (ipak se radi o većem broju glasača) i prijeti regulacijama i porezima.

Međutim, happy end ove priče za sve nas koji vjerujemo u liberalnu ekonomiju jest da postoji varijabla vremena i da neke procese, koliko god se uhljebljenička država trudila (sve su bile takve na ovim prostorima), ne možeš zaustaviti. Urara (osim vrhunskih) više nema, krojača (osim vrhunskih) više nema, riječ „šnajder“ među mladom populacijom je nepoznata, oni znaju za Zaru, H&M, Mango itd. Možda će jednog dana moji unuci pročitati ovaj članak i pitati: Što znači riječ "taxi"?