Ekonomija za neznalice (1): Zakon ponude i potražnje

Nije rijetkost da se ljudi čude preko ljeta cijenama u turističkim mjestima na moru. Kako to da su odjednom skočile? Zašto nisu iste kao u ostatku Hrvatske? Zašto ne mogu biti iste tijekom cijele godine? To su standardna pitanja koja gledamo svake godine po našim portalima. To je zato što mnogi ljudi u ovoj zemlji, uključujući i novinare, nisu usvojili temeljni zakon u tržišnoj ekonomiji - zakon ponude i potražnje.

Cijene proizvoda i usluga nisu fiksne, nisu nepromjenjive i ne ovise isključivo o cijeni proizvodnje i vremenu koje je potrebno da se taj proizvod ili usluga dostavi kupcu. Cijene su subjektivna vrijednost i na slobodnom tržištu, u idealnim uvjetima bez državnog intervencionizma, ovise isključivo o zakonu ponude i potražnje.

A zakon ponude i potražnje je jednostavan i kaže: ako potražnja raste, cijena će rasti. Ako potražnja opada, cijena će padati.

Povijest

Ovaj tržišni zakon obrađivali su veliki mislioci u povijesti još i tisućama godina prije Krista, samo što ga nisu tako nazivali. U nešto novijoj povijesti, u zapisima sirijskog mislioca Ibna Taymiyyaha iz 14. stoljeća stoji: "Ako želja za nekim dobrom poraste dok je njegova dostupnost ostala ista, njegova će cijena narasti. U drugu ruku, ako se dostupnost proizvoda poveća, a želja kupaca smanji, cijena pada."

John Locke je 1691. godine pisao o povezanosti potražnje i ponude te njihovom utjecaju na cijene govoreći o najmu: "Cijena najma bilo kojeg objekta ovisi o proporciji između kupaca i prodavača".

Frazu "ponuda i potražnja" popularizirali su u drugoj polovini 18. stoljeća James Denham-Steuart i Adam Smith, a početkom 19. stoljeća je ekonomist David Ricardo poglavlje svoje knjige "Principi političke ekonomije i oporezivanja" nazvao "Utjecaj ponude i potražnje na cijenu".

U proslavljenoj knjizi "Bogatstvo naroda" škotski ekonomist i teoretičar Adam Smith je objasnio kako je cijena proizvodnje dobara fiksna, ali njihova vrijednost može pasti i ispod cijene proizvodnje ako se smanji potražnja ispod ponude. Francuski matematičar i ekonomist Antoine Augustin Cournot je u prvoj polovini 19. stoljeća napravio prvi grafički prikaz - dijagram koji prikazuje kretanje cijene u odnosu na ponudu i potražnju.



Primjeri

Potražnja je u očima kupca, subjektivna vrijednost. Ona stvara ponudu, odnosno kapital se prilagođava željama kupaca i alocira tamo gdje su želje veće kako bi ponuda pratila potražnju. Moguće je i suprotno, da ponuda stvori potražnju, ukoliko proizvođač uspije kroz reklame i PR uvjeriti potencijalne kupce da im je njihov proizvod potreban i isplativ.

Ponuđači (proizvođači i trgovci) se natječu na tržištu i trude stvoriti ili povećati potražnju kroz reklamiranje i rad na poboljšanju svojih proizvoda i usluga. Potražnja za istom robom i uslugama u pravilu se povećava s količinom novca u opticaju. Zato je, recimo, ljeti u turističkim mjestima potražnja daleko veća nego po zimi. Ne samo da ima više kupaca zbog dolaska turista, nego su ti turisti došli uglavnom potrošiti više novca nego što troše inače. Dakle, više je novca u opticaju.

To objašnjava zašto prirodno cijene rastu. Stanovnici tih turističkih mjesta se žale jer smatraju da nije pravedno što po ljetu plaćaju iste namirnice i nekoliko puta više nego stanovnici kontinentalnog područja. Kada bi država uletjela i zabranila rast cijena tijekom ljeta, kao što neki pozivaju da to učini, odjednom bi se smanjila ponuda pa ne bi bilo dovoljno najosnovnijih namirnica. Što vrijedi što kroasan košta 2 kune ako ga nema nigdje za kupiti?

Neki će reći da je to nepravedno, zbog istog tog zakona ponude i potražnje stanovnici turističkih mjesta posjeduju vrijedna zemljišta i nekretnine. Zemljišta iste kvadrature i nekretnine iste površine i izgleda, vrijede i desetak puta manje u nekim drugim dijelovima zemlje, na primjer Slavoniji. Sezonski turizam stvara mnoge promjene na tržištu, od kojih se neke odražavaju negativno za lokalno stanovništvo, ali neke su iznimno pozitivne.

Utjecaj količine novca u opticaju na cijene može se još lakše vidjeti u velikim američkim gradovima s velikim ekonomskim nejednakostima. Tko je bio u Kaliforniji pa posjetio Hollywood i centar L.A-a, vjerojatno se uvjerio u razliku u cijenama najobičnijih usluga. U Hollywoodu obično šišanje kod frizera košta više od 10 puta skuplje nego u siromašnijem dijelu LA-a, a usluga je praktički ista. To je zato što je tamo veća koncentracija bogatstva.

Što država može učiniti?

Država može svojim uplitanjem i pokušajima da spriječi rezultate prirodnog zakona učiniti samo štetu većem dijelu stanovništva. Primjera je bezbroj. Taksi prijevoz u Hrvatskoj je do prije godinu dana bio potpuno reguliran, u tolikoj mjeri da to nije bilo tržišno gospodarstvo nego dogovorna ekonomija. Gradonačelnici su u dogovoru s cehom taksista odredili maksimalan broj taksista koji smiju raditi u njihovom gradu, na taj su način zatvorili krug i omogućili oligopol. Taksisti su međusobno dogovorili cijenu koja im je taman odgovarala da mogu lijepo živjeti uz malo rada. Većina građana nije koristila taksije jer im je bio neisplativ. Taksi se koristio samo u slučaju nužde, kad nije postojala nikakva druga alternativa. Ali to je taksistima savršeno odgovaralo dok god nije bilo neželjene konkurencije.

No, onda se pojavio Uber. Aplikacija koja nije spadala u regulaciju taksi usluga, a omogućila je neograničen broj novih prijevoznika. I oni su uletjeli kao konkurencija taksistima, spustili njihove cijene na tržišnu razinu i razbili njihov oligopol, natjeravši taksiste da i sami spuste cijene jer su ostali totalno bez klijenata. Država je nakon pritiska taksista uredila tržište tako da je postavila minimalne uvjete za vozila, ali više nema ograničenja u broju taksista na određenom području. Kad je omogućen zakon ponude i potražnje, ukinuto je dogovorno gospodarstvo, kupci su ti koji su profitirali.

U Americi je država išla na ruku liječničkom cehu pa je dozvolila liječničkoj komori da odredi minimalne cijene u medicinskim uslugama, što je dovelo do toga da su određeni kompliciraniji zahvati postali nedostupni milijunima ljudi.

U Hrvatskoj država je ograničila broj ljekarni po broju stanovnika i dozvolila ljekarničkoj komori da zatvori krug onih koji mogu raditi, što povećava cijene lijekova na tržištu.

U lošim, socijalističkim gospodarstvima, redovito dolazi do krize kada država pokušava odrediti maksimalne cijene najpotrebnijih namirnica. Najnoviji primjer imali smo u Venezueli. Vlada je prvo izazvala inflaciju tiskajući novac kako bi mogla otplaćivati rate kredita, a onda je tu inflaciju pokušala ukrotiti određivanjem maksimalnih cijena u poljoprivredi i pekarskim uslugama. Potražnja za pekarskim proizvodima je rasla, ali cijena nije smjela rasti zbog državne zabrane. Što se dogodilo? Pekari su prestali proizvoditi jer im se nije isplatilo. Desetkovan broj pekara, a one koje su nastavile raditi, brzo su se ispraznile. To je stvorilo ogromne redove za kruh, a ljudi su prisiljeni jesti manje. Nije riječ samo o kruhu, i brojne higijenske potrepštine doživjele su istu sudbinu. Vlada je u konačnici morala otpustiti blokadu cijena, a onda su tek one skočile u nebo.

Što će nam to?

Dakle, zakon ponude i potražnje nije naš neprijatelj, on nas čuva od nestašica i osigurava da će onaj tko stvarno želi neki proizvod i tko ga najviše cijeni, taj proizvod moći i kupiti. Zahvaljujući zakonu ponude i potražnje, potrošači dobivaju robu koju žele i kakvu žele, a najželjenija roba postaje sve dostupnija širem krugu ljudi. Zato nemojte tražiti državu da intervenira i spriječi prirodne tržišne procese, takve intervencije su opasne i u pravilu daju neželjene rezultate. Svaki pokušaj negiranja ili spriječavanja efekata ovog zakona može dovesti do katastrofalnih posljedica za ljude, a njihovo saniranje traje godinama.