Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju

OGLAŠAVANJE

U jednom od prijašnjih tekstova smo ispitali rašireni mit o odumiranju socijalne države, toliko raširen među političarima, novinarima i "intelektualcima" da je postao standardna fraza koja se više i ne provjerava te smo pokazali kako to nije istina za gotovo nijednu razvijenu državu. Dapače, socijalna država raste u svim zemljama razvijenog zapada još od 60-tih godina prošlog stoljeća. Očito je da se radi o informaciji koja se toliko puta ponavljala u javnom prostoru da je više nitko i ne propitkuje iako nema nikakvih dokaza da je istinita.

Taj rast socijalne države se morao na neki način financirati, bilo samim gospodarskim rastom koji bi i uz stabilnu stopu oporezivanja dovodio do rasta državnih prihoda za financiranje socijalne države ili jačanjem oporezivanja da bi se što veći dio produktivnosti privatnog sektora redistribuirao za pojedine funkcije socijalne države.

OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), međunarodna organizacija koja okuplja 36 razvijenih država, u lipnju ove godine je objavila podatke o poreznim prihodima za 80 država svijeta. Jedan od objavljenih podataka su porezni prihodi državi izraženi udjelom u BDP-u. Države s višim porezima imaju veći udio poreznih prihoda u BDP-u, a manje oporezivane niži. Poznato pravilo u makroekonomiji je da bogatije države u prosjeku imaju više poreze jer su njihova gospodarstva dovoljno stabilna da podnesu relativno veliki porezni teret. Ali gospodarstvu treba vremena da dovoljno osnaži i dođe do stupnja kada može podnijeti visoki porezni teret. Ako se visoki porezi uvedu prije nego se država obogati a gospodarstvo dovoljno ojača, onda će prekomjerno oporezivanje sprječavati sami razvoj.

Kao što svaki voćar zna, stablu treba vremena za izraste pa se nekoliko godina ne ubiru plodovi s njega jer bi to usporilo sami rast. Tek kada stablo dovoljno naraste, onda se ubiru plodovi. Koristeći tu analogiju i države koje visoko oporezuju gospodarstvo prije nego se dovoljno razvije ustvari sprječavaju rast jer slaba gospodarstva u razvoju ne mogu podnijeti isto porezno opterećenje kao i razvijena gospodarstva. Na taj način se te zemlje izlažu riziku da postanu pretjerano oporezivani prije nego su se obogatile.

U svakom slučaju, ako je socijalna država zadnjih nekoliko desetljeća rasla, onda je za očekivati i da se udio poreznih prihoda u BDP-u održavao na istoj razini ili rastao. Prosječni udio poreznih prihoda u BDP-u u državama OECD-a je rastao s 31,93% 1990. na 34,26% 2016., što je bilo i za očekivati s obzirom na rast socijalne pomoći i birokratskog aparata koji će administrirati sustav. Gotovo sve države svijeta su imale rast udjela, a tek poneke pad.

Ali može se primijetiti nekoliko zanimljivosti. Skandinavske države su u prosjeku održavale isto porezno opterećenje koje je još 1990. bilo najviše na svijetu, izuzev Švedske koja je zbog nacionalne gospodarske krize početkom stoljeća bila primorana srezati svoju golemu socijalnu državu. Slične probleme proživljavaju i ostale skandinavske države pa je tako veličina socijalne države jedna od glavnih predizbornih tema u tim državama.

Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD su povećale udio poreznih prihoda u BDP-u za nekoliko postotnih poena, posebno Francuska koja je s 40,97 % 1990. došla na 45,27 2016. i time postala druga država po udjelu poreznih prihoda u BDP-u, manje od Danske ali više od Švedske, Finske i Norveške.

Posebno veliko povećanje se dogodilo u Grčkoj (s 25,19% na 38,56%), a veći dio tog povećanja se dogodio prije krize 2008. koja je posebno oštro pogodila tu državu.

Jako je malo država u kojima se udio poreznih prihoda u BDP-u smanjivao, a posebno se ističu Irska (s 32,35% na 23,03%) i Novi Zeland (s 36,18% na 32,07%), a bitno je napomenuti da je u to smanjivanje prethodilo velikom gospodarskom rastu koji je Irska imala početkom 21. stoljeća, a Novi Zeland je preokrenuo svoj trend povećanja udjela poreznih prihoda u BDP-u još pretkrizne 2005. godine pa ga ekonomska kriza 2008. godine nije gotovo ni dotakla.

Posebno povećanje je vidljivo u državama koje se još nisu sasvim pridružile društvu najrazvijenijih kao što su Brazil, Argentina i Južnoafrička Republika, a u Europi se posebno izdvaja Portugal s povećanjem od gotovo 8 postotnih poena.

Kao što je bilo za očekivati, s obzirom na rast socijalne države u gotovo svim razvijenim zemljama Zapada, jako su rijetki primjeri u kojima je udio poreznih prihoda u BDP-u padao od 1990. (Irska i Novi Zeland npr.) te zadnjih desetljeća svjedočimo rastu socijalne države te rastu poreznog opterećenja gospodarstva. Udio poreznih prihoda u BDP-u nije jedini pokazatelj poreznog opterećenja gospodarstva, ali je jako indikativan.

Uzimajući ta dva podatka u obzir, postaje sasvim jasno da su navodi o "divljem kapitalizmu koji buja i uništava socijalnu državu" samo isprazne tlapnje bez temelja u stvarnosti. Teško se može očekivati da će oni koji su iznosili takve neutemeljene tvrdnje odjednom priznati da su bili u krivu. Njih i ne zanima istina nego održavanje određenog ideološkog narativa da bi svojoj borbom protiv vjetrenjača opravdavali svoju svrhu.