Na današnji dan: Sovjeti ugušili Praško proljeće u krvi - okupacija Čehoslovačke

FOTO: Libor Hajsky/Reuters
21.8.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Čehoslovački vođa Dubček pokušao je reformirati socijalizam. To se Sovjetima nije svidjelo pa su im poslali 2.000 tenkova...
PIŠE: MARIO NAKIĆ

Više od istog autora
Njemački reper snimio spot iz tri perspektive: glasača AfD-a, turskog imigranta i sebe
Amsterdamska koalicija s Hreljom izgubila svaki doticaj s liberalizmom
Mala lekcija iz demokracije za gospodu iz HND-a
Novo istraživanje: Ovo su zemlje u koje najviše radnika želi emigrirati
Rada Borić i Miroslav Škoro složni: ʼNemoguće je ukinuti prirezʼ
Reakcije oporbe i koalicijskih partnera: HNS, Most i Pametno o Marićevoj poreznoj reformi
Što se više isplatilo narodima: imperijalizam ili mirotvorstvo?
Članovi metal benda u Iranu zbog pjesme osuđeni na višegodišnji zatvor i bičevanje
Nanny State Index: Njemačka i Češka najslobodnije u EU, a pogledajte kako stoji Hrvatska
Hrvati bi švedski prvi dan škole, ali ne bi vaučerizaciju i slobodno tržište
Smiju li biskupi i svećenici kritizirati vlast?
Koriste tragediju u Zaprešiću: Dvije sulude i besmislene ideje koje ljevica širi ovih dana
Sjećate se kad su nas plašili imigrantima iz Rumunjske i Bugarske?
Duhaček i Veljača imaju previše zajedničkog s nasilnicima iz Zadra
Treba li Alojz Tomašević podnijeti ostavku na mjesto župana?
Pitanje na koje Pavel Gregorić izbjegava odgovoriti
Pitanje koje će začepiti usta protivnicima multikulturalizma
Tinejdžeri u Koloradu manje puše marihuanu otkad je legalna
Ne, klinci neće slušati ʼbolju glazbuʼ ako im stari profesori budu govorili što trebaju slušati
Istraživanje: Britanski soj nije ništa smrtonosniji od originalne varijante koronavirusa

Na današnji dan: Sovjeti ugušili Praško proljeće u krvi - okupacija Čehoslovačke

Čehoslovački vođa Dubček pokušao je reformirati socijalizam. To se Sovjetima nije svidjelo pa su im poslali 2.000 tenkova...
PIŠE Mario Nakić

Na današnji dan, 21. kolovoza 1968. godine, vojnici Varšavskog pakta okupirali su Čehoslovačku u strahu da bi se ova država mogla osloboditi od komunizma i sovjetskog utjecaja. Riječ je o događaju koji se zove "Praško proljeće", a u njegovom gušenju život je izgubilo oko 250 ljudi na obje strane.

Praško proljeće započelo je sredinom 1960-ih kada je rastao otpor prema komunističkom režimu i sovjetskom utjecaju u Pragu i ostatku tadašnje Čehoslovačke. Jezgru pokreta činila je nekolicina istaknutih intelektualaca, katoličkih biskupa i svećenika, a pridružili su im se i neki hrabriji pojedinci iz Saveza komunista. Komunisti su, naime, ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata pokušali nametnuti ateizam stanovništvu koje je tada bilo izrazito religiozno (danas više nije). Radili su to ne samo kroz državne medije i društveni pritisak, već i kroz zakone.

Kad su u Komunističkoj partiji shvatili da neće moći suzbiti religiju, pokušali su stvoriti razdor. Starije katoličke svećenike i biskupe optuživali su za potporu fašizmu, a mlađu generaciju klera (koja je uglavnom podržavala i propovijedala socijalizam) su hvalili i davali im veliki javni prostor nazivajući ih "Novi katolici". Kao i obično u povijesti, državna represija nad vjerskim slobodama stvarala je snažan otpor.

Do druge polovine 1960-ih stvorio se društveni pokret u koji su se uključili pop glazbenici, glumci, sportaši, a kulminirao je masovnim studentskim prosvjedima na ulicama Praga koji su neko vrijeme bili redoviti. Dana 11. listopada 1967. godine studenti su izašli na ulice zbog redukcija struje. Policija ih je silom rastjerala, ali oni su se nastavljali okupljati i prosvjedovati još mjesecima uz redovite sukobe s policijom.



Da bi smirili situaciju, Sovjeti su zamijenili čehoslovačkog komunističkog vođu Antonina Novotnyja čovjekom u koga su imali više povjerenja - Alexanderom Dubčekom. Dubček je obrazovan u SSSR-u, bio je pjesnik i novinar koji se pridružio komunističkom pokretu zbog iskrene vjere da će on donijeti dobro narodu.

U siječnju 1968. godine predložio je reforme koje su trebale biti umjerene i kozmetičke, tek takve da smire otpor građana, ali da i Sovjeti budu zadovoljni. Reforme su sadržale odvajanje Komunističke partije od izvršne vlasti, političku jednakost za sve stranke uključene u Narodni front (koji je vladao pod potpunom dominacijom komunista od 1948.), jednakost između Čeha i Slovaka, federaciju, dekriminalizaciju malih privatnih biznisa, meritokraciju u glomaznom javnom sektoru, ukidanje cenzure i olakšavanje slobode udruživanja. Planirao je da reforme budu usvojene u rujnu, na sljedećem kongresu Komunističke partije.

Ove promjene nisu izgledale revolucionarno niti bi ukinule komunističku diktaturu, ali su značile veliko proširenje osobnih i građanskih sloboda u odnosu na dotadašnje stanje. Dubček je to nazivao "socijalizam s ljudskim licem", što je razljutilo sovjetskog vođu: "Ako je za njega to što želi socijalizam s ljudskim licem, zar on smatra da ovaj socijalizam nema ljudsko lice?" - pitao se Brežnjev. Između siječnja i srpnja sovjetski predstavnici su se našli na pregovorima s Dubčekom dok je KGB organizirao oporbu u samoj čehoslovačkoj komunističkoj partiji koja je trebala odvratiti Dubčeka od reformi. Ništa od toga nije uspjelo pa je Moskva na kraju odlučila poslati vojsku.

Sovjetsko vodstvo je zaključilo da su "cionistički, revizionistički i kontrarevolucionarni elementi krenuli u udar na socijalizam" (glavna "cionistička" organizacija bio je Simon Wiesenthal centar u Beču, a mnogi pojedinci koje su Sovjeti smatrali cionistima uopće nisu bili Židovi). Vojska Varšavskog pakta, koja je bila većim dijelom sastavljena od vojnika sovjetske Crvene armije, provela je 5 vojnih vježbi tijekom ljeta 1968. na samoj granici s Čehoslovačkom. Nakon posljednje vježbe krajem srpnja "zaboravili" su se vratiti kući, tako da je vojska mjesec dana bila spremna za invaziju. Bila je to najveća vojna operacija u Europi od završetka Drugog svjetskog rata.

Sovjeti su bili spremni za rat: 27 divizija sa 6.300 tenkova, 2.000 topova i 800 zrakoplova. Ušli su u Čehoslovačku s oko 2.000 tenkova, ali na granici je čekalo i puno više. Čehoslovačka vojska, koja je brojala tek nekoliko stotina tisuća ljudi, nije pružala nikakav otpor. Međutim, otpor su pružili studenti u Pragu, gdje je došlo do sukoba koji su trajali danima.

Na najveći otpor naišli su prilikom zauzimanja radiopostaje u centru Praga. U mnogim gradovima građani su postavili vlastita vozila - automobile, kamione, autobuse - na ceste kako bi prepriječili put tenkovima, no vojska ih je gazila ili uništavala na putu. Usprkos činjenici da ozbiljnog oružanog otpora nije bilo, sovjetski general Vasil Margelov (rođen Markelov) koji je vodio tu operaciju, zbog ove "pobjede" proglašen je "herojem SSSR-a" te je dobio veći broj spomenika.



Češki izvori su izvijestili kako je 137 Čeha i Slovaka poginulo u invaziji. Na drugoj strani poginulo je i 98 vojnika Varšavskog pakta, ali većina je stradala u prometnim nesrećama ili zbog nestručnog rukovanja opremom, vožnje tenkom preko drvenog mosta (da, i to se događalo)... Petorica vojnika su tijekom operacije počinila samoubojstvo, a jedan je vojnik iz Bugarske ubijen dok je pokušao dezertirati i prijeći preko granice u Zapadnu Njemačku.

U jesen je otpor blijedio, ali to ne znači da su se građani Čehoslovačke pomirili s okupacijom. U siječnju 1969. mladić Jan Palach se zapalio ostavivši iza sebe poruku: "Palim se kako bih probudio ljude ove zemlje". Nakon njega još je šestero mladića i djevojaka tijekom idućih mjesec dana učinilo istu stvar, a 26-ero ih je spašeno s opeklinama. Uskoro je takav način prosvjeda dobio međunarodni karakter pa su isto činili mladi u Poljskoj, Mađarskoj i Latviji - ostavljajući iza sebe pisma istog sadržaja kakvo je bilo Palachovo.

U ožujku 1969. Dubček je smijenjen, a na njegovo mjesto Sovjeti su postavili KGB-ovog čovjeka Gustava Husaka. Budući da njegovo prezime na češkom znači "gusak", Česi i Slovaci su njegov režim nazivali "socijalizam s kožom guske". On je vodio zemlju do 1987. godine. Dubčekove reforme nikada nisu implementirane, a oslobođenje Čeha i Slovaka nasilno je odgođeno za 22 godine.

Izvori: Acton, The Atlantic

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!
Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.
VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
Ocijeni članak
UKUPNA OCJENA
1
2
3
4
5
Ocjenjivanje sadržaja omogućeno je samo članovima Udruge Liberal.hr. Učlanite se - kliknite ovdje - da biste mogli ocjenjivati tekstove i dobili pristup drugim dijelovima portala za članove.
O autoru
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i programer. Osnivač Liberala. Voli pisanje, filozofiju, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa. >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Pretraži Liberal
Unesite pojam koji želite pretražiti
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Udruga "Liberal.hr"
O UDRUZI | UČLANI SE | DONIRAJ

PODRŽITE LIBERAL.HR:

IBAN za donacije: HR5923900011101229527
Model plaćanja: 00, poziv na br. primatelja: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: