Zašto vi na Liberalu toliko pišete o socijalistima i njihovim pogrešnim načinima, pitaju nas svako malo. Imamo za to dva jaka razloga.

Prvi je taj što socijalizam teži velikoj i moćnoj državnoj vlasti koja funkcionira tako da prisilno oduzima građanima imovinu kroz oporezivanje i onda preraspoređuje prema vlastitim kriterijima koji vrlo često nisu pravedni, što je u suprotnosti s liberalnom idejom slobodnog tržišta. Liberalizam trpi prisile i zabrane samo u onoj mjeri dok su one nužne za funkcioniranje slobodnog društva i zaštitu osobnih sloboda. Drugi razlog zašto pišemo puno o opasnosti socijalističkih ideja jest taj što one još uvijek dominiraju u hrvatskoj politici i većem dijelu našeg medijskog prostora. U Hrvatskom saboru jako teško se mogu naći zastupnici koji nisu ekonomski socijalisti, kod nas su i "lijevi" i "desni" privrženi socijalističkim idejama kad je riječ o ekonomskim pitanjima. Stoga smatramo da je važno pisati baš o tome kako bismo stvorili kritičku masu prema takvim, prevladavajućim težnjama koje nas vode ravno u propast.

"Ali ispada kao da je liberalizam antipod komunizmu", dobio sam nedavno kritiku na Facebooku. "Što ako se, recimo, skupina ljudi dogovori da će se svi odreći prava na privatno vlasništvo i da zajedno žive u komuni? To bi bilo u skladu s komunizmom, ne bi bili vođeni pojedinačnim ekonomskim interesima, ali nitko ne bi bio prisiljen u tome sudjelovati. Je li to u suprotnosti s principima liberalizma?"

Pitanje je, moram priznati, vrlo zanimljivo. Ako se svi pripadnici jednog društva svojevoljno odreknu prava na privatno vlasništvo i pristanu živjeti po pravilima komunističkog društva, onda to nije antiliberalno. Time nije nikome prekršeno pravo jer nitko ne djeluje pod prisilom, a odricanja određenih ljudskih prava su svojevoljna. U tom slučaju komunizam i liberalizam su kompatibilni. I bilo je takvih primjera u povijesti.

Iako su sve komunističke zemlje nastale nasilnom revolucijom u kojoj je prisilno oteta i nacionalizirana imovina pojedinaca da bi vrlo brzo nastala nova klasa povlaštenih, ona bliža državnoj vlasti, iako su sve komunističke države postale diktatorske i antiliberalne, bilo je i slučajeva, odnosno pokušaja da se komunizam provede nenasilno, dobrovoljno i u skladu s liberalnim principima. Primjer koji mi prvi pada na pamet, bio je hippie pokret krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. To je jako dobar primjer iz kojega bismo trebali izvući važnu pouku.

Hipi pokret temelji se na liberalnim principima osobne slobode, mira i jednakosti. U okolnostima vijetnamskog rata, rađa se bunt protiv imperijalističke politike, protiv političkog establišmenta te stotine tisuća mladih odlučuju napustiti takvo društvo i živjeti po vlastitim pravilima. Seksualne slobode i nekritičko gledanje na korištenje droga (osobito LSD) imale su negativne nuspojave, ali taj je pokret ipak ostavio dubok trag i poslao jasnu poruku da mladi žele bolji svijet - bez klasnih, rasnih i drugih podjela.

Ipak, ideja potpunog odbacivanja ekonomskih interesa pojedinca i odbacivanja privatnog vlasništva bila je glavni razlog brze propasti hippie komuna. Ekonomska jednakost može zvučati dobro u teoriji, ali ljudi bez mogućnosti ostvarivanja i povećanja privatnog vlasništva nemaju nikakav poticaj da proizvode, rade i tako služe jedni drugima. Društvo u kojem ne postoji ekonomski poticaj za pojedinca, osuđeno je na propast. Vrlo brzo roditelji su ih prestali financirati, a hipiji kad su se morali brinuti sami za sebe - nisu znali kako. Ideja da svatko posadi i proizvede sebi hranu za život dovodi ubrzo do situacije u kojoj će netko imati više, a netko drugi manje. Ako nema privatnog vlasništva, odnosno ako se ono ne poštuje, vrlo brzo će oni fizički jači ili organiziraniji početi tlačiti slabije koji će biti primorani raditi za njih. Tako su nastale i bande. Na kraju, većini je bilo jasno da to tako ne ide pa je i hippie pokret završio neslavno. Iako i dan-danas postoje razni pokušaji manjih grupa, ovakav način organizacije društva ne može obećati nikakav napredak ni prosperitet.

To je, dakle, liberalizam bez privatnog vlasništva. Hippie pokret trebao bi nam poslužiti kao lekcija kako prolazi društvo koje ne poštuje privatnu imovinu građana i zašto je to poštovanje privatnog vlasništva bitno. Ono je temelj za sve slobode. Prvo, pravo na privatnost ne bi postojalo da nema privatnog vlasništva. Zamislite da nema nikakav prostor u kojem možete, kad želite, biti samo vi i u kojem vi određujete pravila za vaše goste i došljake. Kako biste imali privatnost bez takvog prostora? Nema ni slobode govora bez privatnog vlasništva jer je ono temelj za stvaranje i širenje ideja, a na svom privatnom vlasništvu samo vi određujete čije ćete ideje prihvatiti i kome ćete ustupiti taj prostor, a kome nećete. Bez privatnog vlasništva, bilo tko bi vam mogao visiti stalno nad glavom i govoriti stvari koje želi, vi ga ne biste mogli otjerati niti se skriti od njega u svoj prostor - jer ga ne biste imali!

Zato liberalizam mora biti usko vezan za privatno vlasništvo i to je Ludwig von Mises prvi primijetio izjavivši: "Kad bih morao liberalizam opisati jednom riječju, to bi bila riječ imovina". Liberali prije njega postavili su mnoge druge principe, ali tek je Mises odgovorio na pitanje što je pravi arbitar koji određuje gdje završava sloboda jedne osobe i počinje sloboda druge, a to je privatno vlasništvo.