Iako domaći novinari, nevladine udruge, političari i intelektualci vole govoriti o tome kako Hrvatsku uništava tzv. "neoliberalni kapitalizam" i "divlje slobodno tržište", podaci govore drugačije. Nije potrebno puno ekonomskog znanja za shvatiti da se radi o sasvim krivom prikazivanju stvari. Ali oni koji to govore ionako ne prihvaćaju bilo kakve empirijske pokazatelje za potvrdu ili osporavanje svojih tvrdnji, njima je bitna dijalektika i održavanje određenog narativa, a ne stvarnost.

Hrvatska je zemlja laži, mitova i zabluda. Mit o "divljem neoliberalnom kapitalizmu" koji "uništava Hrvatsku" je jedan od najprihvaćenijih i jedan od rijetkih mitova oko postoji konsenzus na ljevici i desnici, među novinarima i političarima, među intelektualcima i narodom. Okrivljavanje "divljeg neoliberalnog kapitalizma" uvijek prolazi, oko toga se svi slažu, postoji suglasje i stvara se društvena kohezija kao oko malo kojeg pitanja. Želi li političar zvučati plemenito, treba samo okriviti "divlji neoliberalni kapitalizam"; želi li novinar zvučati informirano, okrivit će opet taj "divlji neoliberalni kapitalizam"; želi li intelektualac izgledati mudro, učinit će isto.

Možda se ne slažemo oko ustaša i partizana, abortusa, vjeronauka u školama, Rusije i SAD-a, EU, imigracije ili o tome čisti li se riba od glave ili repa, ali svi se slažu oko toga da državu uništava nekakav "divlji neoliberalni kapitalizam".

Stvarnost je sasvim drugačija. Hrvatska se prema najnovijim podacima za 2018. po Indeksu ekonomske slobode nalazi tek na 92. mjestu u svijetu, iza utvrda slobodnog tržišta kao što su Srbija i BIH, a ispred zemalja nadaleko hvaljenima po snazi i slobodi svojih gospodarstava kao što su Oman i Honduras. S indeksom 61 od 100 se nalazi pri dnu razreda "Uglavnom slobodna gospodarstva", a tek četiri mjesta od razreda "Uglavnom neslobodna gospodarstva". Osim neoliberalnih Omana i Hondurasa između Hrvatske i te kategorije stoje Burkina Faso i Zalenortska Republika (mala otočna država uz zapadnu obalu Afrike). Prvih šest najslobodnijih ekonomija na svijetu su: 1. Hong Kong, 2. Singapur, 3. Novi Zeland, 4. Švicarska, 5. Australija i 6. Irska.

Ali zašto je uopće ekonomska sloboda bitna i koristi li ona cijelom društvu ili samo "krupnom kapitalu" kako nas mnogi uvjeravaju?

Iako je dovoljan letimičan pogled na rang listu država po pitanju ekonomskih sloboda da bismo primijetili kako su upravo najbogatije zemlje ujedno i one koje uživaju najveće ekonomske slobode, da ne bi sve ostalo na riječima i odokativnoj procjeni, gdje se upada u dijalektiku nalik socijalističkoj bez ikakvih čvrstih dokaza, najbolje je usporediti Indeks ekonomske slobode s drugim mjerilima blagostanja, kao što su BDP po stanovniku (PPP), stopa inovacija, zaštita okoliša i društveni napredak.

Usporedba BDP po stanovniku (PPP) i indeksa ekonomske slobode jasno pokazuje da zemlje s većim ekonomskim slobodama ostvaruju i viši BDP po glavi stanovnika (prilagođen kupovnoj moći). BDP je najkorištenije mjerilo ekonomskog blagostanja neke države, iako često osporavan kao previše "materijalan" i pokazatelj kvantitete ekonomskog blagostanja, ali ne i kvalitete blagostanja. Međutim, BDP po stanovniku snažno korelira i s manje "materijalnim" pokazateljima kao što je HDI (Indeks ljudskog razvoja) koji je mjera tri pokazatelja: BND (Bruto nacionalni dohodak), prosječno trajanje života i prosječno trajanje školovanja.

Možda najbolji dokaz da je BDP po glavi stanovnika jako kvalitetan pokazatelj je činjenica da snažno korelira s anketiranim životnim zadovoljstvom tj. u zemljama s većim BDP po glavi stanovnika ljudi kažu da su sretniji nego u onima gdje je BDP po glavi stanovnika manji.

Iz činjenica da veći BDP po glavi stanovnika znači i veće anketirano životno zadovoljstvo (na skali od 0 do 10), a indeks ekonomske slobode korelira dosta jako s visinom BDP-a po glavi stanovnika, možemo logički zaključiti da veće ekonomske slobode ujedno koreliraju s većim anketiranim životnim zadovoljstvom. Radi se o elementarnoj logici, ako a=b (veći BDP po stanovniku = veće životno zadovoljstvo) te c = a (veći indeks ekonomske slobode = veći BDP po stanovniku), onda je upotrebom elementarne logike c = a = b tj. veći indeks ekonomske slobode (c) = veći BDP po stanovniku (a) = veće zadovoljstvo životom .

I stvarno, treći graf pokazuje da postoji korelacija između većih ekonomskih sloboda i većeg zadovoljstva životom.

Graf 1) Korelacija anketiranog zadovoljstva životom i visine BDP-a po stanovniku (PPP)


Graf 2) Korelacija indeksa ekonomske slobode i BDP po stanovniku (PPP)


Graf 3) Korelacija indeksa ekonomske slobode i anketiranog zadovoljstva životom

Izvor: The Atlantic, Svjetska Banka

Očigledno možemo dosta sigurno tvrditi da veće ekonomske slobode dovode do veće individualne sreće i kolektivno zadovoljnijeg stanovništva neke zemlje. Ali sreća je individualna i subjektivna, osobni osjećaj pojedinca. Iako ti pojedinci tvore društvo i prosječna sreća pokazuje da je društvo sretnije, ljevičari će vjerojatno posegnuti za argumentom da se radi o filozofiji utilitarizma, tj. da je najbolji izbor onaj koji dovodi do maksimalizacije korisnosti iz čega proizlazi da je najbolji izbor ekonomskih politika onaj koji dovodi do najvećeg blagostanja za najveći broj ljudi i najviše prosječnog zadovoljstva životom.

Ali moguće je testirati i kako veće ekonomske slobode utječu na neekonomske faktore društvenog napretka. Godine 2014. je osmišljen Indeks društvenog napretka (SPI) koji uopće ne mjeri ekonomske faktore i fokusira se primarno na pokazatelje kvalitete života i kvalitete okoliša. U to spadaju zdravstveno stanje, stanovanje, higijena, jednakost, inkluzivnost, održivost, osobne slobode i sigurnost.

Razočaravajuće za socijaliste, ali korelacija između visine Indeksa ekonomske slobode i Indeksa društvenog napretka je jako pozitivna. Dapače, korelacija je jača nego korelacija između Indeksa ekonomske slobode i BDP po stanovniku (PPP), 0,746 naprema 0,647. Jača je i nego između Indeksa ekonomske slobode i anketiranog zadovoljstva životom na ljestvici od 0 do 10.



Naravno, korelacija ne znači i kauzalizaciju. Osim ako ne možemo interpretacijom dokazati da osim korelacije postoji i kauzalizacija. Možemo i zanemariti očitu činjenicu da su države s većim BDP po stanovniku (PPP) puno bolja društva od onih koja imaju manji.

Tu kauzalizaciju stalno objašnjavamo na portalu Liberal.hr, iz dana u dan, u nadi da će ljudi shvatiti da im je u najboljem osobnom interesu društvo sa što više ekonomskih sloboda. A Hrvatska to nije. Širiti ovaj tekst na dokazivanje kauzalizacije između ekonomskih sloboda, prosječnog zadovoljstva životom i društvenog napretka bi da učinilo predugačkim i zamornim za čitanje. Zato vas pozivam da pratite tekstove na Liberalu i dobit ćete hrpu dokaza zbog čega je to tako.