U uvjetima hrvatske politike kažnjavanja svake zdrave poduzetničke inicijative i bubanja javnog novca u gubitaše na tržištu, uslijed politike restrikcija, zabrana i neprijateljstva prema uvozu i svakom kapitalu, hrvatska inteligencija i dalje ima potrebu strašiti građane pričama o zlu slobodnog tržišta. Samo da nam se to ne dogodi, ne daj Bože!

Taj strah od slobodnog tržišta šire intelektualci kojima je on duboko usađen vjerojatno još za vrijeme bivšeg režima (iako ni današnji fakulteti u Hrvatskoj ne nude ništa drugo), a šire ga podjednako i oni s lijeva i oni s desna. Nebrojeno puta sam od prijatelja liberalnog svjetonazora slušao bajke o navodnom savezništvu s desnicom jer su desničari po njima skloniji razumjeti slobodnu ljudsku suradnju, poduzetništvo i općenito tržišnu ekonomiju. Ali isto tako nebrojeno puta sam se uvjerio da je to obični mit, desnica u Hrvatskoj nije ništa sklonija ekonomskim slobodama od vodstva Radničke fronte. Čak naprotiv, oni vide potpuno iste nedostatke u tržištu i gaje potpuno iste strahove od slobode.

Najnoviji primjer takvog napada na ekonomske slobode dolazi od Ivice Šole, jednog od istaknutijih ideologa hrvatske desnice. Članak u kojem hvali Trumpa za "razbijanje mita o slobodnom tržištu" objavljen je na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća koje se financira iz državnog proračuna valjda za širenje kulture. Nije ovo prvi put da taj portal objavljuje totalno nelogične i besmislene napade na temeljne ljudske slobode.

Šola u svome tekstu više puta spominje Adama Smitha, autora knjige "Bogatstvo naroda" koja je postala temelj za razvoj tržišne ekonomije i svijeta kakav danas poznajemo. Šola kaže da je bio "mazohist" kad je odlučio pročitati Smithove "knjižurine" i zaključuje - pazite sad ovo - da ni sam Smith nije vjerovao u to što je pisao. Na osnovi čega je to zaključio? Zato što je Smith konstatirao da će slobodno tržište "u uvjetima savršene konkurencije dovesti do savršene jednakosti". Da, to jesu Smithove riječi, ali Šola ih očito nije dobro razumio. Možda "savršena konkurencija" nije posve moguća, ali je itekako moguće njoj težiti.

Šola zaključuje da je slobodno tržište, ukratko, glupost i smijurija jer je "nemoguće". To nije točno. Slobodno tržište postoji onoliko koliko postoje mogućnosti slobodne konkurencije. Ako mrzimo slobodno tržište, preostaje nam samo državna kontrola. Nema treće.

Šola baš mrzi slobodno tržište, a budući da je on moralni filozof, a ne ekonomist, onda ću mu to pokušati objasniti na njemu bliži način. Slobodno tržište znači da "svaki čovjek može slobodno, poštujući zakone pravde, unijeti svoja sredstva proizvodnje u konkurenciju s drugim čovjekom" (Adam Smith). Ako je to moguće, znači da imamo slobodno tržište. Ako nije, znači da ga nema.

A što znači kad nema slobodnog tržišta? To je onda diktatura. Šola ne vjeruje u slobodno tržište jer ne vjeruje u čovjeka, a ne vjeruje u čovjeka jer nema dovoljno povjerenja u sebe. Poput svakog komunista, želi čvrstu mušku ruku koja će ga dovesti u red, koja će mu reći što i koliko mora raditi, koliko će zarađivati, što smije govoriti itd. Ne vidim veliku razliku između njega i onog novinara s Telegrama koji je na sličan način pričao o slobodi govora. Iako Šola obožava Trumpa, a Đurović ga prezire, i jedan i drugi mrze ljudsku slobodu i vape za čvrstom rukom koja će ih dovesti u red.

Ali što ako ta čvrsta ruka ne bude vaš prijatelj? Što ako dobijete diktatora koji neće biti poput vašeg savršenog diktatora iz mašte? Neki ljubitelji diktature u Americi oduševljeni su Trumpom i potajno se nadaju da će jednom preuzeti apsolutnu moć poput Mussolinija. Drugi ljubitelji diktature ga ne mogu smisliti, ali bi bili oduševljeni da iste te politike provodi recimo Hillary Clinton. Mises je taj apsurd jednom savršeno opisao, kada je rekao: "Najgora stvar koja se može dogoditi socijalistu je da mu na vlast dođe socijalist koji nije njegov prijatelj". Ja bih samo dodao da to ne vrijedi samo za socijaliste, već za sve ljubitelje diktature. Jao vama ako dobijete diktatora koji nije vaš prijatelj!

Šolini zaključci o Trumpu koji "spašava svijet svojim protekcionizmom", naravno, nemaju nikakvog smisla. Zemlje s najviše protekcionizma trenutno su Argentina, Kongo, Iran i Venezuela. Da je protekcionizam dobar za ekonomiju, to bi sada bile najbogatije zemlje svijeta. Umjesto njih, na vrhu najbogatijih zemalja (mjereno po stanovniku) su Singapur i Švicarska. Singapur uopće ne naplaćuje carine na uvoznu robu, ne isplaćuje nikakve subvencije domaćoj proizvodnji, ne određuje plaću radnicima u privatnom sektoru (čak ni minimalac) - pa opet ima najbogatije stanovništvo na svijetu. Kako to, kako to ako je protekcionizam dobar? A i Švicarska je vrlo blizu s minimalnim protekcionizmom (samo za poljoprivredu) i gotovo nikakvim državnim regulacijama rada.

Možete ga mrziti koliko želite, ali empirijski dokazi ukazuju na to da je slobodno tržište najefikasniji sistem koji postoji. Nijedna zemlja se nikada još u povijesti nije obogatila kroz protekcionizam, upravo suprotno. Argentina, koja je prije 100 godina bila među najbogatijim zemljama svijeta, sada je među najsiromašnijima - zahvaljujući protekcionizmu. A ako Šola misli da će Trump pomoći radnicima u Meksiku tako što će politički intervenirati u drugu državu i određivati im minimalac, gadno se vara. Kapital može vrlo lako i brzo preseliti bilo gdje drugdje, a to u pravilu i čini. Što će dobiti Meksikanci time što se tvornice više neće otvarati kod njih nego, recimo, u Indiji? Što će Amerikanci imati od toga?

Globalizacija je ta omražena riječ koju desničari ne mogu smisliti, ali bez te globalizacije nitko od vas ne bi sada imao mobitel ni računalo. Mogućnost da američke kompanije otvaraju radna mjesta u zemljama trećeg svijeta omogućila je nama svima dostupne sve te uređaje. Da su ih proizvodili Amerikanci, prosječni mobitel koštao bi oko 100.000 kuna. I druga stvar koju Šola ne vidi, to je činjenica da Amerikanci ne bi radili te poslove ni da im se vrate. Oni su globalizacijom dobili jeftine proizvode izvana i zauzvrat im je ostalo više novca za otvarati profinjenija i skuplja radna mjesta. Tako se razvija Amerika, a usput se razvija i treći svijet.

Šola se zatim uhvatio u istu zamku u koju se redovito hvataju lijevi filozofi s jednakim stupnjem razumijevanja ekonomije, a to je teorija o tzv. "socijalnom darvinizmu". Ona je u znanosti pobijena još davnih dana jer počiva na potpuno pogrešnim pretpostavkama. Prvo, pretpostavlja da su se u prirodi razvijale one životinje koje su bile veće i jače, pa onda bi tako i na slobodnom tržištu opstajali samo oni veliki i najbogatiji. Ali čak ni u prirodi nisu opstajali najjači i najveći, već oni prilagodljivi, oni koji su u stanju surađivati. Konkretno, dinosauri su bili najveći i najsnažniji na planetu - zašto nisu oni opstali? Na isti način, na slobodnom tržištu ne uspijevaju najveći i najbogatiji, već oni prilagodljivi. Slobodno tržište u pravilu nagrađuje one koji više surađuju jer ljudi u društvu ovise jedni o drugima. I nema apsolutno ništa lošega u tome da živimo u sustavu koji nas tjera na međusobnu suradnju.

Šola naglašava kako je i on, poput Smitha, moralni filozof, a ne ekonomist. To je točno jer u Smithovo vrijeme ekonomija nije postojala kao znanost, a moralna filozofija je postojala pa Smith nije mogao ni biti ekonomist. Ali postoje neke bitne razlike između Smitha i Šole. Smith je razumio temeljne ekonomske zakone i znao je da život nije igra nulte sume, a ni gospodarstvo nije igra nulte sume. Nultosumaši obično vjeruju u protekcionizam (Trump je dobar primjer) jer su uvjereni da ako jedna osoba zaradi, druga mora biti na gubitku. U realnosti, sasvim je suprotno. Ako vaš susjed ostvari neko značajnije bogatstvo, to ne znači da vi morate biti za tu sumu siromašniji, nego baš naprotiv - veće su šanse da ćete se i vi obogatiti jer ćete imati više prilike za suradnju. Bogatstvo nije kolač koji se dijeli, već kolač koji se povećava.

Zaključno, mislim da je u Hrvatskoj desnica u većini pitanja potpuno suglasna s krajnjom, komunističkom ljevicom. Jedina razlika je u tome što se ljevičari neće sramiti reći da su komunisti.