Amazon kao poslodavac samo na području SAD-a zapošljava gotovo 1,1 milijuna ljudi što ga čini drugim najvećim poslodavcem u toj zemlji. Od Amazona više radnika zapošljava samo trgovački lanac Walmart - preko 1,6 milijuna u SAD-u odnosno 2,2 milijuna globalno.

Do prije tri dana jedno takvo golemo trgovačko društvo u niti jednoj svojoj podružnici na području SAD-a nije poznavalo bilo kakav oblik udruženja radnika u obliku radničkih vijeća ili sindikata, a kako ih poznaje i hrvatski Zakon o radu. Usporedbe radi, u hrvatskim najvećim poslodavcima poput INA d.d., Konzum plus d.o.o., Podravka d.d. radnici su udruženi u mnogobrojnim sindikatima poput Sindikata naftne djelatnosti, Sindikat trgovine Hrvatske, Nezavisni sindikat Podravke i u mnogim drugim sindikatima.

S druge strane, o radnicima zaposlenim u javnom sektoru u Republici Hrvatskoj nema potrebe govoriti budući da je općepoznato kako su gotovi svi radnici zaposleni u javnom sektoru ujedinjeni u nekom sindikatu, ovisno o djelatnostima koje obavljaju. No, vratimo se na Amazon. 

Radnici zaposleni u podružnici Amazona uspješno su se organizirali u vlastiti Sindikat radnika. Točnije, radnici zaposleni u skladištu Amazona smještenog na Staten Islandu (New York) su 1. travnja 2022. većinom glasova za (2.654 za i 2.131 protiv) uspješno utemeljili sindikat te se u isti učlanili. Uzimajući u obzir da je ovo presedan u poslovanju samog Amazona posebice jer je ovo prvi sindikat radnika utemeljen unutar samog poslovanja Amazona, isti svakako može postati kamen temeljac za eventualni nastanak budućih sindikata tog globalnog ekonomskog diva u drugim državama SAD-a, a ne samo New Yorka. No, je li sindikat radnika zaposlenih u skladištu na Staten Islandu uistinu poraz samog Amazona, a pobjeda radnika kako nam se to putem pojedinih medija predstavlja?

Predsjednik Chris Smalls, bivši radnik Amazona (što je zanimljivo s obzirom da na službenim stranicama sindikata piše kako su svi članovi sindikata ujedno i radnici Amazona) i osnivač radničkog sindikata Amazona na Staten Islandu uz ostalo vodstvo sindikata, dao je obećanje svojim biračima kako će natjerati upravu Amazona na povećanje minimalne plaće s 18 na 30 dolara po satu, zatražiti duže pauze tijekom radnog dana, plaćena bolovanja odnosno plaćene sate za nedolazak na posao uslijed lošeg vremena, bolji osigurani prijevoz radnika do radnog mjesta jer kako kažu: "We don’t need more public buses, we need a private shuttle service for Amazon workers immediately". Ujedno se zalažu za bolje sigurnosne i zdravstvene uvjete na radnom mjestu kao i za trenutno povećanje plaće svim radnima, a koja se odnosi na naknadu zbog inflacije.

Iz nabrojanih zahtjeva Sindikata proizlazi kako bi ti radnici bili najsretniji da rade u Hrvatskoj. Tu bi naime imali duže pauze na radnom mjestu (30 minuta, a ne 20 minuta), plaćena bolovanja, a uz Zakon o zaštitu na radu sigurnosni i zdravstveni uvjeti su zasigurno besprijekorni. O sindikalnoj zaštiti radnika da ne govorimo. Doduše, mislim da im čak niti Hrvatska niti bilo koja druga zemlja (vjerojatno na svijetu) ne bi mogla osigurati izgradnju posebne prometne infrastrukture, kojom bi se osiguralo brzo i lako dolaženje i odlaženje s posla. Zar nije malo licemjerno da oni radnici koji se pozivaju na solidarnost sa svim drugim radnicima zahtijevaju od svojeg poslodavca da im osigura bržu prometnu povezanost s radnim mjestom jer im je javni prijevoz prespor? Znači li ovo da su samim time i radnička prava u RH bolja nego u New Yorku? 

Stječe se dojam kao da radnici u New Yorku žele radnička prava radnika u Hrvatskoj dok radnici u Hrvatskoj vjerojatno sanjaju satnicu radnika zaposlenog u New Yorku. Čini mi se kao da oni ljudi koji imaju veću slobodu u vidu ugovaranja vlastitih prava i obveza u radnom odnosu žele više regulacije, dok oni koji su pod pretjeranim regulacijama žele više slobode. 

No, vratimo se mi na temu ovog članka. Je li sindikalna zaštita radnika (bilo kojih) uistinu nužna kako bi došlo do poboljšanja radničkih prava?

Najprije ću navesti one posljedice koje mogu proizaći ukoliko prođe jedan od spomenutih sindikalnih zahtjeva, a to je povećanje minimalne plaće.

Kada bi došlo do povećanja minimalne plaće s 18 na 30 dolara po satu, kako to u ovom sindikatu zahtijevaju, nužno će doći do brojnih otkaza. Kada trošak zapošljavanja naraste, poslodavci će biti primorani srozati svoje troškove kako bi zadržali svoje najbolje radnike, dok će onim manje kvalificiranim nužno morati otkazati ugovor. Dakle, umjesto da sindikati štite prava radnika, zapravo će istim naškoditi budući da će ovakvim zahtjevima nužno doći do brojnih otkaza i puno težeg zapošljavanja, odnosno veće nezaposlenosti.

Naravno, osim što će takvim zahtjevima naškoditi svojim trenutnim i budućim kolegama, naškodit će i krajnjim korisnicima svojih usluga. Amazon mora ostvarivati profit kako bi uspješno poslovao pa će tako nužno morati poskupjeti svoje usluge. Samim time, takva politika dovodi do nužnog poskupljenja trgovine online, koja šteti svim korisnicima Amazona.

Nadalje, ovakvi zahtjevi nužno dovode do hrvatskog tipa Zakona o radu. Sindikati u odnos radnik – poslodavac upleću i državu jer jedino uz državu mogu prisiliti poslodavca na ispunjenje vlastitih zahtijeva. Upravo ono što mi u Hrvatskoj već imamo. Neću ulaziti u mane hrvatskog Zakona o radu trenutno, no samo ću navesti kako je to Zakon u kojemu su radnici poprilično zaštićeni i privilegirani dok se poslodavce gotovo pa gleda s položaja presumirane krivnje u pogledu bilo koje posljedice proizašle iz odnosa radnik – poslodavac.

S druge strane, je li Hrvatskoj Zakon o radu donio ekonomski razvoj? Zasigurno nije, ali je jednako tako zasigurno polučio da imamo visok broj radnika na neopravdanom bolovanju čime se izravno nanosi šteta poslodavcu za koju u pravilu nitko ne odgovara.

Sindikati poput ovog mogu dovesti i do nastajanja još većeg monopola Amazona. Sam Amazon je golem i on može izdržati visoke startne troškove, dok takve namete gotovo niti jedna nova firma koja tek izlazi na tržište može izdržati. Zamislite da tek otvarate svoju firmu i da radniku morate po satu platiti preko 200 kuna? Dakle, moguća su izostajanja u pogledu konkurencije i stvaranja samog monopola na tržištu.

Državni intervencionizam u radni odnos između radnika i poslodavca nikako ne može biti pobjeda jedne strane, a poraz druge jer je samim time to odmah u početku nejednako, a znamo kako su stranke u ugovornim odnosima jednake. Nastavno na to, ovo zasigurno ne bih nazvao pobjedom "radnika" tim više što su radnici npr. pogona Amazona u Alabami glasali protiv udruživanja u sindikate te o vlastitim pravama i obvezama odlučili odluke donositi sami za sebe u dogovoru s poslodavcem. Zanimljivo, takav ishod glasanja u Alabami nije prepoznat kao "pobjeda" radnika.

Za kraj, složit ćemo se s navodom uprave Amazona, koja je komentirala kako je izravan odnos između radnika i poslodavca najbolji za same radnike.