Piše: Predrag Rajšić
Izvor: L.E.I.E.
7.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Piše: Predrag Rajšić
Izvor: L.E.I.E.
7.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Posljednjih nekoliko godina krećem se u krugu te neke kanadske više srednje klase. Većina njih je živjela prilično ugodne živote, izolirane od neimaštine, poslova "na crno", ovisnosti o drogama i alkoholu te sličnih problema. Također, većina njih su, bar deklarativno, vatreni socijalisti u smislu da se zalažu za državnu preraspodjelu zarade u smjeru od bogatijih ka siromašnijima. Zagovornici su i raznih državnih nameta na sve i svašta, a sve radi "socijalne pravde."
Malo sam ih testirao da vidim što misle o onima koji su protiv takvih državnih intervencija. Oni bi osobu koja je protiv državne preraspodjele imovine nazvali okrutnom i sebičnom, osobom koja ne zna kako je siromašnima i koja ne saosjeća s ljudima kojima je život težak. Budući da oni sami ne znaju kako je tim siromašnim ljudima, a ja definitivno znam jer sam najveći dio života bio jedan od njih, i sada nisam jedan od njih baš zato što nisam čekao državnu pomoć, mogao bih da ih bocnem time, ali neću. Neka sami otkriju.
Moj opći zaključak (u kojem me podržava i draga mi supruga) je da oni tim svojim socijalističkim deklariranjem ustvari žele da se bolje osjećaju u vlastitoj koži i žele u javnost plasirati sliku sebe kao saosjećajne osobe koja brine o pravdi.
Ah da, zaboravih napomenuti, ja se s njima ne slažem kad se radi o ulozi države u kreiranju sreće svojih građana. Ali, da ne bude zabune, ne vidim ja ništa problematično u njihovoj želji da pomognu, nego u tome što misle da je njihova deklarativna želja da pomognu dovoljan razlog da i druge primoraju na preraspodjelu imovine. Inače, ne pokazuju nikakvu želju samoinicijativno djelovati kroz dobrotvorni rad. Štoviše, gledaju da ugrabe svaku priliku za bilo kakvu državnu subvenciju za naš kooperativni dječji vrtić. Ja sam asistent blagajnika u toj našoj kooperativi i često me je sramota kakvim oni kombinacijama žele doći do državnog novca. Oni taj novac ne vide kao nešto što je netko mukom zaradio pa dao državi, nego kao slastičarnicu otvorenu za onoga tko prvi dođe.
Neki bi ovakve ljude nazvali folirantima, ali mislim da bi to bilo pogrešno. Ne bih ih nazvao folirantima jer mislim da oni sagledavaju situaciju iz druge perspektive. Oni svoje plaćanje poreza vide kao moralnu propusnicu za popovanje drugima, ali i propusnicu da se upuste u opću utrku za državnim novcem, ako sebe mogu uvjeriti da je njihov cilj društveno vredniji od nekih drugih ciljeva, a vrlo lako sebe u to uvjere.
Ne bi ovakav mentalitet bio važan društveni problem kada bi ovo bio izoliran slučaj, ali bojim se da nije. Čini mi se da ima mnogo ljudi s ovakvim pogledom na svijet i da ovakvim mentalitetom idemo u svijet u kojem više ne znamo kako sami jedni drugima da pomognemo, nego nam treba država kao "posrednik", a u isto vrijeme se otimamo i glođemo za novac poreznih obveznika jer vjerujemo da smo baš mi ti koji znamo kako ga najbolje potrošiti.