Ovih dana je aktualna vijest najavljeno preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu u Trg Republike Hrvatske, s odobrenjem mnogih koji smatraju Tita komunističkim diktatorom i zločincem koji je zatvarao i ubijao političke protivnike, a čemu se s druge strane protive ljudi koji misle da s obzirom na svoju ulogu u antifašističkoj borbi ne zaslužuje biti maknut iz naziva jednog od najljepših zagrebačkih trgova. Postoje i druga mišljenja i kritike, ali u svakom slučaju grad, odnosno njegovi stanovnici kroz tijela lokalne vlasti s njihovim izabranim zastupnicima, odlučuju o nazivima gradskih ulica i trgova odnosno javne infrastrukture.

U ponedjeljak je pak saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin izjavio kako se nada da je najava udruge Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) o postavljanju spomen ploče Juri Francetiću, "ustaši – antifašistu", u Otočcu šala te da ukoliko nije, očekuje trenutnu reakciju vlasti.

Privatna kuća je privatno vlasništvo

HAZUD je najavio postavljanje spomen ploče na rodnu kuću Jure Francetića u Otočcu. Spomenuta kuća u privatnom je vlasništvu. U zemljišnjoj knjizi se vlasništvo kuće vodi na Mariju i Anđu Francetić, iako je dio vlasništva prije 7 godina kupio Robert Crnković koji je pozdravio postavljanje ploče. Na upit novinarke je li pitao nekoga smije li se postaviti ploča s obzirom da na njoj piše "ZA DOM SPREMNI!" i da je policija postupala po prekršajnim prijavama zbog tog pozdrava u javnosti, Crnković odgovara kako je to bilo na javnom mjestu i da je ovo nešto sasvim drugo jer se radi o privatnom vlasništvu. (Su)vlasnik nastavlja da ako netko ne bi dozvolio postavljanje ploče vani, da bi je postavio unutar kuće i pozivao ljude da ju vide unutra.

Ne ulazeći još u to bi li država trebala kažnjavati ljude zbog pisanih i izgovorenih riječi koje nisu izravna i uvjerljiva prijetnja, gospodin Crnković je u pravu da je sasvim drugo što se govori i piše na privatnom vlasništvu. Kakve spomenike ili natpise netko ima na svom privatnom vlasništvu se nikoga ne tiče, ponajmanje države koja bi trebala štiti imovinu i pravo vlasništva svojih stanovnika. Pravo nekoga da postavi spomen ploču Juri Francetiću na svojoj zgradi je pravo svakoga da postavi ploču ili uspomenu na bilo koga drugog na svoju imovinu i dok god nije upućena jasna prijetnja, to se nikoga drugoga ne tiče u smislu da bi država trebala reagirati.

Sloboda govora i totalitaristički mentalitet

Hrvatska, poput mnogih zemalja svijeta, uključujući i druge zemlje Europe, kažnjava izražavanje određenih misli, riječi, simbola i znakova. Dok u SAD-u postoji Nacionalsocijalistička partija, Komunistička partija i brdo socijalističkih partija (malo koja zemlja ima veći broj socijalističkih partija nego ta utvrda kapitalizma), u Hrvatskoj se nastavlja stoljetna tradicija ažuriranja Popisa zabranjenih ideja i simbola. Tako je i premijer Andrej Plenković proglasio neprihvatljivim najavljeno postavljanje ploče te je poput nekog afričkog diktatora iz vremena Hladnog rata još i proglasio postavljanje protivno izvorišnim osvnovama Ustava.

Problem je kada narod dopušta državi da zatvara ljude iza rešetaka i oduzima im imovinu zbog onoga što misle jer je sto posto sigurno, a to pogotovo dokazuju povijest na teritoriju današnje Hrvatske u prošlom stoljeću, da će određene prevladavajuće ideje biti, ili su bile u nekom trenutku u prošlosti, i same na popisu zabranjenih ideja. Prije 25 godina je primjerice izlaganje zastave ili himne Republike Hrvatske poruzi bilo kažnjivo zatvorom. Još je 90-ih godina bilo kažnjivo omalovažavati osnove socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja Jugoslavije. Dva desetljeća prije toga su robijali ljudi zbog izražene potpore hrvatskoj samostalnosti, još 30 godina prije toga su vješali ljude zbog izvrgavanja ruglu institucija NDH i držanje letaka s komunističkom propagandom, a zabrane političkih stranaka i izražavanja protivljenja vlastima i državnom poretku možemo naći u gotovo svakoj državi koja se nalazila na teritorija današnje Hrvatske.

Očito je kako se lako može dogoditi da neke vrlo prihvaćene ideje danas mogu u bliskoj budućnosti postati omražene, i obratno. Ljudi bi trebali braniti slobodu govora ne samo kada su njihove ideje i neke popularne ideje na meti, nego i kada su omražene i ideje manjine u pitanje. Do istine se ne dolazi silom nego argumentima i činjenicama, a omogućavanjem kritika vlasti, veličanja ideologija (pa i totalitarnih) i njihovih predstavnika te povijesnog revizionizma ljudi si otvaraju mogućnost da si promijene mišljenje ili da razvijaju argumente ako misle da su u pravu. Malo toga u povijesti je više štetilo napretku društva nego davanje državi ovlasti da zatvara ljude zbog njihovih kritika i ideja, a s obzirom da je ideja aktualnog ustrojstva Republike Hrvatske u ne tako davnoj prošlosti i sama bila na popisu zabranjenih ideja, njezini političari i stavnovnici bi trebali bolje razmisliti žele li dati takav autoritet državi.