U slobodnom društvu prava mogu biti zajamčena samo onda kad jednako vrijede za svakog pripadnika društva. To znači, sloboda je moguća samo dok se svi pridržavamo načela jednakosti, a načelo jednakosti kaže da se ne toleriraju privilegirana stanja ni za kojeg pojedinca ili skupinu. Jednom, kada društvo odbaci načelo jednakosti i dozvoli kreiranje privilegiranih stanja, nemoguće je povući liniju kad je dosta. Društvo se tada pretvara u olimpijadu na kojoj se različite interesne skupine natječu u privilegijama, a te privilegije uvijek dolaze na štetu drugog dijela društva.
Hrvatsko društvo je kreiralo državu u kojoj je pogaženo načelo jednakosti pa imamo interesne skupine koje uživaju manje ili veće privilegije i konstantno se bore za povećanje svojih privilegija. Hrvatska je društvo klasa. Potlačena klasa - ona bez privilegija - naučena je i izmanipulirana tako da nije ni svjesna vlastitih interesa, stoga ih je lako moguće gaziti i na njen račun graditi još veće privilegije za one već privilegirane.
Možemo govoriti konkretno. Štrajkači u prosvjeti ističu kako je to njihovo "pravo". Faktograf je nedavno u svome tekstu također naglasio kako je njihovo "pravo" da se bore za veće plaće. Naravno, svi radnici imaju pravo udruživanja u sindikat i koristiti štrajk kao sredstvo borbe za bolje uvjete rada i plaće. Mislite li da radnici u privatnom sektoru ne žele veću plaću? Kada radnik u privatnom sektoru dobije povišicu, recimo, na 7.500 kuna neto, mislite li da on ne bi volio da ta plaća iznosi 10.000 kuna? Naravno da bi, svatko bi volio primati veću plaću. Ali njemu neće pasti na pamet da štrajka jer zna da to ne bi imalo previše smisla - prvo, zato što njegova plaća ovisi o mogućnostima tvrtke u kojoj je zaposlen; drugo, zato što shvaća da plaća od 7.500 kuna nije nešto sramno malo za hrvatske uvjete; i treće, zato što zna da bi u tom slučaju vrlo vjerojatno ostao bez posla.
O kakvom onda "pravu" pričamo? Da, nastavnici imaju pravo tražiti što god požele, imaju "pravo" i tražiti plaću od 50.000 kuna ako hoće. Imaju "pravo" i štrajkati, blokirati rad škole i obrazovanje djeci. Ali, zar nitko ne pita što je s pravom onih koji ih financiraju? Što je s pravima djece zbog kojih škole postoje? Što je s pravima poreznih obveznika preko čijih leđa te privilegije prosvjetari ostvaruju?
Kad su seljaci prije nekih 7-8 godina blokirali prometnice diljem Slavonije zbog poticaja, tvrdili su da se bore za svoja "prava". Oni su svjesno onemogućili poštene građane da dođu na posao kako bi zaradili i njima za poticaje, a cijelo vrijeme su glumili kao da se bore za nekakva bogomdana prava. Kad su šatoraši blokirali promet u Savskoj i prijetili plinskim bocama, to su također nazivali borbom za svoja "prava" jer opet - isplatu povlaštenih mirovina novcem poreznih obveznika oni smatraju nekakvim bogomdanim pravom. Tako i prosvjetari danas - blokiraju edukaciju za djecu onih od čijih poreza se financiraju tražeći više njihovog novca da bi se povećale njihove već sada previsoke plaće i to nazivaju borbom za "prava".
U društvu nejednakih, kada više klase naviknete na privilegije, onda one počnu shvaćati to kao svoja "prava". Ne postoji "pravo" na tuđi novac, ne postoji "pravo" na ucjenu sugrađana i ne postoji "pravo" na natprosječnu plaću! Pisao sam već kako radnici u javnom sektoru u Švedskoj i Finskoj imaju prosječnu plaću 28 posto nižu od radnika u privatnom sektoru, a u Hrvatskoj im je plaća 13 posto veća nego u privatnom sektoru. Ali oni su se toliko navikli na tu privilegiju veće plaće da je sindikalist Vilim Ribić iskoristio smanjenje te razlike (s 18 posto 2000. na 13 posto 2018.) kao argument zašto bi radnici u javnom sektoru trebali dobiti povišicu - po njemu, značajno veća plaća u javnom sektoru je njihovo "pravo".
Uvijek je riječ o manjim, povlaštenim i krajnje razmaženim skupinama posebnih interesa. U toj "borbi za prava" služe se lažima i manipulacijama, relativiziraju svaki statistički podatak, glume žrtve i ucjenjuju ostatak društva. To rade zato što mogu, država im je to omogućila kolektivnim ugovorima i zakonom kojim su već u startu privilegirani. Probajte zamisliti da takav cirkus izvode radnici u privatnom sektoru!
Kako reagiraju na to radnici u privatnom sektoru? Oni su zaslijepljeni lažima kojima su ih zatrovali školski sustav i mediji. Pali su na jeftinu propagandu pa komentiraju: "Podržavamo vas! Tako i mi trebamo, svi ćemo tražiti veće plaće!". Radnik u privatnom sektoru, koji radi (u većem dijelu zemlje) za 4.000 - 5.000 kuna, nije ni svjestan koliko primaju oni koji štrajkaju, da imaju uvjete rada koje si on ni zamisliti ne može i, naposljetku - da su interesi zaposlenika u javnom sektoru direktno suprotstavljeni njegovim interesima.
Svako povećanje plaća u javnom sektoru, koje je veće od rasta BDP-a, izaziva povećanje cijena robe i usluga na tržištu zato što dolazi do veće potražnje na jednaku ponudu. Privatni sektor ne može ta poskupljenja pratiti jer radnici u privatnom sektoru ne mogu zaraditi više od prihoda tvrtke koja ih zapošljava. Tako dolazi do onoga zašto su cijene u Hrvatskoj nerijetko veće nego u mnogim zapadnim zemljama.
Osim toga, plaće u javnom sektoru isplaćuju se iz poreza. Hrvatska već sada oporezuje potrošnju najviše u EU (kada se uzmu u obzir PDV i ostali porezi na potrošnju poput poreza na alkohol, šećer, slatke sokove itd.). To je porez koji svi plaćaju, a najviše pogađa one s nižim primanjima - to su mahom radnici u privatnom sektoru. Ti porezi moraju biti visoki da bi se namirili apetiti privilegirane klase zaposlenika u javnom sektoru.
No, umjesto da radnik u privatnom sektoru bude ogorčen na ovakva privilegirana stanja više klase koja ga tlači i zahtijeva još veće privilegije, on je ogorčen na svoga poslodavca. Tako je, naime, naučen jer u Hrvatskoj se 45 godina u školama predavala marksistička teorija rada prema kojoj su radnik i poslodavac smrtni neprijatelji sa suprotstavljenim interesima, a država je prijatelj radnika. Ista ta teorija nastavila se podučavati u hrvatskim školama i nakon pada komunizma, zapravo ništa se promijenilo nije.
Dodajte tome i hrpu novinskih članaka koji svake godine šire priče u prilog toj tezi, imate sasvim logičan rezultat da radnici ne vide svoj interes u smanjenju poreznih opterećenja za poslodavce, nego navijaju da se poslodavce što više "kazni", a s druge strane podržavaju svoje prave tlačitelje i pozdravljaju njihove borbe za privilegije kao "borbu za prava". Vidite li da je sve ovdje tako izopačeno?
U stvarnosti, interesi radnika u privatnom sektoru i poslodavca su vrlo slični, ako ne i zajednički. U svakom slučaju nisu suprotstavljeni. Jer ako tvrtka ostvaruje veće prihode, i radnici će u njoj moći zarađivati više. Kada je radnik zadovoljan, i tvrtka će imati veće šanse više zaraditi, od čega će profitirati i poslodavac. I radnik i poslodavac su na slobodnom tržištu, što znači da radnik u svakom trenutku može potražiti zamjenu i zaposliti se negdje drugdje ako nije zadovoljan, isto kao što i poslodavac može zamijeniti radnika ako nije zadovoljan njegovim rezultatima. Tržište štiti njihove interese. Ali ako država nametne veće poreze na dobit, rad ili bilo kakve prepreke u radu njihove tvrtke, onda su i poslodavac i radnik na gubitku. Zato mi nije jasno zašto novinari uvijek ističu samo poslodavce kao jedinu skupinu koja se protivi povećanju poreza. Pa ne plaćaju PDV samo poslodavci, plaćaju ga svi kupci, svi građani RH.
Radnici u privatnom sektoru čine najbrojniju interesnu skupinu, ali nisu svjesni vlastitih interesa pa ih je najlakše gaziti i baš radi toga oni su jedina klasa koja ne uživa nikakve privilegije, jedina koja mora živjeti i raditi po pravilima. Za druge ta pravila ne vrijede. Kad će se radnici probuditi i prestati podržavati privilegirane skupine? Kada to nauče, moći ćemo računati na promjene. Dotad oni će biti izrabljivana, niža klasa koja će promatrati borbu raznih privilegiranih skupina za veće privilegije na njen račun.
