Prometne gužve polako, ali sigurno ubijaju prosječne zagrebačke vozače

Jučer i prekjučer, dakle dva dana zaredom, imao sam groznu nesreću da sam automobilom morao sa zapadnog u istočni dio Zagreba i natrag u razdoblju najgorih popodnevnih prometnih gužvi. Noćna mora koju sam pritom doživio nadilazi moje spisateljske sposobnosti i samo ću reći da nema tog novca koji bi me motivirao da tako putujem svaki dan. Duboko suosjećam sa svima koji tako pate i čim šute, očito su već navikli kao pas na batine. Ljudi, divim se vašoj sposobnosti da trpite taj teror nečinjenja, krivih prioriteta i korupcije.

Ovo ne pišem radi sebe, što bi predrasudama oboružana čeljad mogla pomisliti budući da sam liberal. Kako sam u poziciji da nemam šefa pa ne moram paziti u koliko sati uđem u ured i kako kao suvlasnik tvrtke sudjelujem u biranju njegove lokacije, moj put na posao je za zagrebačke prilike vrlo kratak i lagan. Iako bi naravno i on bio mnogo kraći da živimo u gradu koji novac otet poreznim obveznicima ne troši na gluposti nego na konkretne projekte koji podižu kvalitetu života njegovih stanovnika.

U jedno sam siguran. Kada u svim glavama dozre ideja da je porez notorna pljačka državne i lokalne bande koja taj novac koristi za sve osim za ono zbog čega ga navodno uzimaju, Bandićev kleptosocijalizam bit će proučavan od strane vodećih svjetskih akademskih stručnjaka. Riječ je o nevjerojatno bolesnom sustavu koji i ne glumi da radi u korist onih koji plaćaju najviše poreze, prireze i ostale oblike gradske otimačine. To su prije svega zaposleni ljudi. Bandiću i njegovoj sviti dovoljno je da našim novcem podmiti svoje vjerne glasače koji se sastoje od naivnih umirovljenika i bulumente interesnih skupina (gradska mafija, lažna sirotinja, gradski zaposlenici s obiteljima...) što od našeg novca jako dobro žive.

A stvari su alarmantne. Prema vrlo relevantnoj studiji koju je nedavno na 3400 zaposlenih proveo tim pod vodstvom Sveučilišta Cambridge, osim znatno povećane produktivnosti od čak 7 radnih dana u godini, osobe koje kraće putuju na posao mnogo su zdravije od kolega koje putuju duže. Zaposleni koji u automobilu provedu dulje od sata imaju 33 posto veće šanse da se razbole od depresije, 37 posto veće šanse da zapadnu u financijske teškoće i 12 posto veće šanse za stres na poslu. Također, postoje 46 posto veće šanse da ne spavaju dovoljno tijekom noći i 21 posto da budu pretili.

Dakle, umjesto da zbijamo šale na račun opsesije gradonačelnika Bandića suludim projektima poput fontana, da se pasivno zgražavamo nad groznom korupcijom koja naš grad potresa desetljećima, umjesto da sve to shvatimo kao nešto neminovno, morali bi se koncentrirati na činjenicu da taj ukradeni i krivo alocirani novac smanjuje i našu produktivnost, našu kvalitetu života te ozbiljno uništava naše zdravlje.

Logično bi bilo da se od visokih poreza koje plaćamo zaposlenima omogući da što bolje i produktivnije rade. Ultraskupi gradski sustavi javnog prijevoza, infrastrukturni podvizi poput tunela, mostova, petlji i nadvožnjaka ne grade se da bi umirovljenici mogli ići hraniti golubove u centar grada niti da vrtićka djeca lakše dođu do zoološkog vrta. Grade se radi pendularnog urbanog prometa, kako bi zaposleno stanovništvo što bezbolnije došlo do svog radnog mjesta i natrag. Barem u gradovima koji su vođeni željom da se građanima djelomično vrati oteti novac, a ne da se pod svaku cijenu zadrži vlast kako bi se nastavio koruptivni kurvin pir. U Zagrebu se u vrijeme jako dugog Bandićevog mandata nije izgradilo apsolutno ništa što bi olakšalo putovanje u vrijeme prometne špice. Sve to u gradu koji već dugo ima pozamašan proračun čak i u europskim razmjerima.

Liberal je već pisao o vrtićkoj i školskoj djeci koja političarima služe samo kao moneta za potkusurivanje javnosti, a na kraju i ona imaju grozne uvjete, ali rekao bih da je mnogo ozbiljniji problem prometni kaos. Kao što ti stjuardesa u avionu kaže da u slučaju gubitka tlaka prvo moraš staviti masku sebi, pa tek onda djetetu, tako i u životu općenito, nepotrebno opterećeni i zbog prometa odsutni roditelji teško mogu stvoriti sretnu obitelj i djetinjstvo. Djeci je mnogo veći problem umorna majka ili nervozni otac od toga što u vrtiću nemaju toaletni papir.

Zagreb kao gospodarska lokomotiva države izravno utječe i na BDP i na sve ekonomske pokazatelje. Činjenica da se zaposlenim Zagrepčanima onemogućuje normalno funkcioniranje jer je grad paraliziran kao da je riječ o kineskom megalopolisu, a ne o europskom gradu srednje veličine, izravan je udar na državu, ali prije svega na sve nas osobno. Jednu po jednu, jedno po jednog. Gradonačelniče, ubijate nas.