Rad od doma - tko treba plaćati režije?

OGLAŠAVANJE

Od početka koronafesta naglo je postalo "in" raditi od doma. To se preporučuje gdje god je to moguće. Međutim, Hrvati se teško prilagođavaju novim trendovima pa je, prema rezultatima nedavnog istraživanja Eurofounda, Hrvatska na posljednjem mjestu među državama članicama EU po udjelu radnika koji rade od kuće. Kod nas manje od 20 posto zaposlenih ispitanika radi od doma dok je, recimo, u Belgiji takvih 53 posto.

Ipak, broj radnika od doma se i kod nas očito povećao pa su se odmah podigli mnogi "stručnjaci", prvenstveno oni koji nikad nisu bili zaposleni u privatnom sektoru na nekom stvarnom i korisnom poslu, ali jako vole određivati drugima kako i koliko trebaju raditi te pod kojim uvjetima. Prvenstveno pritom mislim na političare, sveučilišne profesore, profesionalne sindikatlije i slične. Oni su odmah vidjeli problem u, citiram, "nedostatku zakonskih regulacija".

Zakon o radu u Hrvatskoj već sada je dovoljno kompliciran i pokriva praktički sve sitnice koje bi poslodavac i radnik inače svojevoljno ugovorili. Umjesto njih, tu je država da im odredi gotovo sve: minimalnu plaću, satnicu, radno vrijeme, pauzu, tjedni odmor, naknade itd. Kada potpisujete ugovor o radu nemate što dogovarati, skoro sve je već unaprijed određeno.

To je zato što mi imamo takav zakon, relikt socijalističkog sustava, koji pretpostavlja da je poslodavac gangster koji gleda samo kako da prevari, izrabi i ozlijedi radnika. Isti taj zakon pretpostavlja da je radnik mentalno retardirani idiot koji nije u stanju shvatiti vlastite kvalitete, želje ni interese. Takav zakon, neki će reći, štiti radnička prava. Ali nisu u pravu. U konačnici, on najviše šteti upravo radniku jer on teže dolazi do posla na neodređeno vrijeme ili do boljeg radnog mjesta. Nefleksibilnost zakona o radu otežava zapošljavanje i umanjuje radničku plaću.

U stvarnosti, i radnik i poslodavac su odrasle osobe itekako svjesne svojih interesa. Oboje su na tržištu koje definira njihov odnos. Njihovi interesi se susreću onda kada uspiju dogovoriti uvjete rada koji odgovaraju objema stranama. Zašto država ne gleda na njih kao odrasle i svjesne ljude?

Praksa pokazuje da u zemljama s fleksibilnijim ZOR-om, gdje država tretira svoje građane kao odrasle, svjesne, odgovorne i slobodne pojedince, radnici primaju veće plaće i imaju puno bolje uvjete rada. Primjerice, u Danskoj država zakonom ne propisuje ni minimalnu plaću, ni radno vrijeme, ni satnicu, ni otkazni rok, ni plaćenu pauzu - ništa od toga. Pa svejedno tamo radnici primaju, uz Luksemburg, najveću prosječnu plaću u Europskoj uniji, a rade najmanje sati tjedno.

Našim pravnim "stručnjacima" to ne znači apsolutno ništa, oni i dalje tepu po svome. Pa su u novom trendu rada od kuće vidjeli za njih nove probleme. Pitaju: "A tko će platiti režije radniku koji radi od doma? A što ako se radnik kod kuće ozlijedi dok radi?"

U njihovom svijetu sve to mora propisati država u Zakonu o radu. Ni novinari, ni političari, ni pravni stručnjaci na našim sveučilištima, nikome nije palo na pamet da možda država ne bi trebala to propisati. Zašto ne prepustiti te stvari dogovoru između poslodavca i radnika? Neka oni dogovore ono što je za njih najbolje, neka to stave u Ugovor o radu i svojim potpisom jamče da će se pridržavati dogovora. Ako jedna strana prekrši dogovor, postoji sud gdje se oštećena strana može žaliti i dobiti odštetu.

Tako to funkcionira u uređenim društvima poput skandinavskih zemalja gdje je potpisani ugovor svetinja. Netko će reći "ali to kod nas ne bi funkcioniralo bla bla". Upravo takvi ljudi su glavni uzrok većine problema u Hrvatskoj. Žale se da naša država nije uređena, ali na svaki spomen uređene države viču "to kod nas ne bi funkcioniralo". Onda nikada nećete ni imati uređenu državu, hvala vam! Danci nemaju uređenu državu zato što su rođeni pametni, već zato što imaju takve zakone. Dok mi imamo ovakve zakone gdje se država "brine" za nas kao da smo balavci i gdje država određuje naše interese umjesto nas samih, nemojte ni očekivati od Hrvata da se ponašaju odgovorno.

U svakom slučaju, Zakon o radu treba mijenjati, ali ne na način kako to ovih dana sindikatlije, novinari i razni "stručnjaci" predlažu. Umjesto daljnjeg kompliciranja života i rada, zakon treba pojednostaviti, iz njega izbaciti hrpu nepotrebnih stvari i učiniti ga takvim da bude poticaj zapošljavanju, a ne kočnica kao što je sada slučaj.