Rada Borić pokazala zašto su ljevičarske ideje u startu osuđene na propast

OGLAŠAVANJE

Rada Borić, ljevičarska i feministička aktivistica te zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini izjavila je u emisiji "Pressing" N1 televizije kako je Crkva "veći kapitalist nego što je bio Agrokor i bit će sve dok građani ne znaju koji je njezin budžet". Ta kratka rečenica vrlo jasno ocrtava problem nacionalno dominantnog diskursa.

Njime vladaju novinari, kolumnisti, ali i političari i javne osobe koje ne poznaju čak niti osnovne definicije, a kamoli da su iole stručni u bilo čemu što ima veze s ekonomijom, biznisom i tržištem. To ih ne sprječava da lupaju kao Maksim po diviziji i na taj način zapravo obmanjuju javnost krivo je usmjeravajući i upirući prstom u krive uzroke i probleme. Nekada je motiv i nametanje marksističke paradigme koja i dalje prevladava, pa se ideje poput liberalnog kapitalizma u nas gledaju s podozrenjem, umjesto da bude obratno.

No, najveći problem ljevice je što je takva strategija unaprijed osuđena na propast. Njihov je cilj u ovom slučaju smanjenje ili potpuno ukidanje proračunskog izdvajanja za Crkvu. Ako se Crkvu naziva kapitalističkom, a ona živi od proračunskog novca, dakle, nema apsolutno nikakve veze s tržišnim poslovanjem, takva kritika će se percipirati neozbiljnom i apsurdnom. Baš to je sjajan primjer zašto HDZ i dalje dobiva najviše glasova na izborima. Jer su njegovi kritičari jalovi, a kritike tupe i pogrešno usmjerene.

Moguće je da je gospođa Borić mislila na nedostatak transparentnosti, ali tada je kritika još besmislenija. I u slučaju Agrokora i u slučaju Crkve, transparentnost je u nadležnosti države, dakle bilo kakav propust u kontroli ili zatajivanje informacija javnosti krivnja je samo i isključivo državne birokracije i nedostatka političke volje. Ali to što je izjava činjenično netočna manji je problem od činjenice da će uz takve loše argumente, stanje ostati nepromijenjeno.

Zamislite da se dvije osobe nalaze na frekventnom trgu ili ulici nekog većeg hrvatskog grada i imaju zadatak prolaznike uvjeriti da Crkva ne bi trebala biti financirana iz proračuna. Osoba A koristila bi argumente kakvima nas već desetljećima bombardira ekstremna ljevica. Osoba B koristila bi liberalne argumente. Prema pisanju ljevičarskog H-altera, radi se o ukupno gotovo milijardu kuna.

Što mislite, kako bi slučajni prolaznici reagirali kada bi im osoba A rekla da je Crkva veći kapitalist od Agrokora? Osim što je poruka sama po sebi vrlo nejasna i malo vuče na boljševički samizdat iz prošlog stoljeća, kome bi kao poreznom obvezniku to bio validan argument da od države zatraži da prestane financirati rad Crkve? S time da su druge ljevičarske poruke mnogo gore ("crkvenjaci su pedofili, nekrofili, nazadnjaci...") ili su prosječnom građaninu još apstraktnije poput zahtjeva za sekularnošću koji uz to baš i nije neka sjajna garancija budući da naš građanin s razlogom ima vrlo loše mišljenje o državi u smislu birokratskog aparata i vladajuće oligarhije.

Kada bi im pak pristupila osoba B i objasnila da država nema vlastiti novac, već je sve to novac nas građana, pa shodno tome vjerske institucije trebaju financirati samo građani kojima je stalo do vjere i Crkve, poruka bi ih zasigurno zaintrigirala i natjerala na razmišljanje. Jer pobogu, zašto stati samo na informiranju građana o tome kamo ide njihov novac? Zašto im ne bismo dozvolili da njime raspolažu i daju ga za ono što im je priraslo srcu i potrebi?

Liberalizam je za razliku od ljevičarskih ideologija konzistentan i smatra da građani ukoliko ne žele, ne bi trebali financirati baš ništa što nije apsolutno nužno za osnovno funkcioniranje države, uspostavu reda i mira, provedbu minimalnog broja zakona te zaštitu vanjskih granica. Ako je netransparentno državno financirana Crkva prema Radi Borić kapitalist, onda su to i sve one silne uhljepske institucije, agencije, ministarstva, samouprave, pa i kako smo jučer doznali, gradsko kazalište u Požegi u kojemu među devet zaposlenih ne postoje glumice i glumci. Suprotnost tome je isključivo liberalni način razmišljanja i djelovanja. Sve ostalo se na kraju svede na politikantska prepucavanja s „našima“ i „njihovima“.