Razbijanje mita o neodrživosti mljekarstva u Hrvatskoj

Ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić je najavio spašavanje proizvođača mlijeka u Hrvatskoj koji je zadnjih desetak godina devastiran. Tako najavljuje sve - od cjenovne kontrole, preko pomoći za nabavu stoke i izgradnju mini-mljekara do kreditiranja putem Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR)...

Predsjednik proizvođačke organizacije (PO) "Mliječni put Hrvatske" Mario Rengel ukazao je na problem pada proizvođača mlijeka. Prije desetak godina bilo je 64 tisuće OPG-ova koji su proizvodili mlijeko, a danas ih je 6 tisuća, naveo je. Dodao je i kako im je najbitnija cijena mlijeka "jer ne možemo nešto proizvoditi ako su nam ulazni troškovi puno veći od prodajne cijene".

Poučeni načinom funkcioniranja hrvatskog društva kroz prijašnje primjere, shvaćaju da je najefikasniji način ostvarivanja njihovih ciljeva putem sile pa prijete da će organizirati prosvjede i stokom krenuti u Zagreb pred trgovačke lance, valjda s namjerom da ih prisile da prihvate njihove cijene, tj. da država odredi „ispravnu“ cijenu mlijeka.

 Kako je Hrvatska članica EU i time zajedničkog EU tržišta, logično je da pogledamo kretanje cijena mlijeka u EU da vidimo gdje je problem. Je li stvarno cijena mlijeka postala toliko niska da se ne isplati proizvoditi?

Europskoj uniji se može puno toga zamjeriti, ali treba priznati da vodi jako detaljne statističke podatke koje kontinuirano prikupljaju. Zahvaljujući tome postoji dokument u kojem su prikazane cijene mlijeka po zemljama EU i kretanje cijena kroz godine.

Izgleda da je u 12 od 28 država EU mlijeka  jeftinije nego u Hrvatskoj, a u ostalima skuplje, tj. da postoji jako velik prostor za izvoz samog mlijeka u države EU koje imaju visoku cijenu mlijeka. Nadalje, na razini EU cijena mlijeka je u odnosu na 2016. godinu porasla za 29%. Istina, od 2013. cijena mlijeka je gotovo u svim državama EU pala, ali u skladu s ciklusom, tj. tržišne cijene nikada nisu konstantne, one se uvijek mijenjaju i prilagođavaju. 2013. i 2014. su bile godine u kojima je cijena mlijeka dosegla svoj vrhunac. Poslije vrhunca je uslijedio pad cijena i čini se da je u ovoj godini nastupio ponovni rast. To je tržište, stalna fluktuacija i razmjena ciklusa rasta i pada, što nije samo vezano za cijene, nego za cijelo gospodarstvo. Samo gospodarstvo ima svoje cikluse i pojedine grane gospodarstva imaju svoje cikluse.

Kako su 2013. i 2014. bile godine vrha ciklusa tj. maksimalne cijene mlijeka, do kraja 2014. cijene padaju, a kroz cijelu 2015. se stabiliziraju. Međutim, u drugoj polovici 2016. ponovno rastu. Podaci od 2001. posebno puno govore jer se vidi da su današnje cijene mlijeka čak i nešto više od cijena koje su bile prije 16 godina.

Prema pisanju Agrokluba u 2003. godini je samo 22,7 % isporučenog mlijeka bilo prve klase, 2008. godine 72,1 %, dok je 2014. godine taj postotak narastao na 96,1%. Katastrofične izjave kako je od 64 tisuće proizvođača mlijeka ostalo samo 6 tisuća također iskrivljuju pravu sliku. To je jednostavno proces industrijskog razvoja i prilagodbe tržištu EU, jer iako je Hrvatska brojčano s 58.815 proizvođača mlijeka, koji su isporučivali 540.798.806 kg mlijeka u 2003. godini došla na nešto više od 10.000 isporučitelja u 2015. godini, isporučena količina mlijeka ostala je na otprilike istoj razini odnosno 522.694.451 kg. U razdoblju od 2003. do 2010. broj proizvođača (u EU 27) pao je za 47%  (s 3.199.420 na 1.701.090 proizvođača mlijeka) uz rast prosječnog broja krava s 30 na 42 krave po farmi i značajan rast proizvodnje mlijeka po kravi te posebno kvalitete mlijeka.

To je jednostavna ekonomija obujma, tj. marginalni troškovi dodatne litre mlijeka padaju kako raste sami obujam proizvodnje i trend je sasvim ekonomski logičan. Iako su hrvatski proizvođači zadnjih godina znatno povećali produktivnost, ona je još uvijek prema podacima Eurostata 36 posto niža od prosjeka EU.

Problemi u mljekarskoj industriji postoje, ali njihovo rješavanje sigurno nije u reguliranjima cijena (što Hrvatska kao članica EU ne može ni učiniti) ni u državnim subvencijama koje su se pokazale kao fenomenalno neuspješne u poticanju gospodarskih aktivnosti.

Glavni problemi su sljedeći: hrvatski proizvođači imaju lošu konkurentnost jer po kravi proizvode manje mlijeka od kolega iz EU, visoke kamate na kredite, skromna znanja o novim tehnologijama kao i činjenica da su neorganizirani i neudruženi.

Sama činjenica da je produktivnost hrvatskih mljekara 36% niža po kravi od prosjeka EU je sasvim dovoljan razlog da se shvati kako je problem u znanju i efikasnosti, a ne preniskim cijenama. Dodatno problem pogoršava to što sami proizvođači nisu udruženi i kao takvu su nesposobni za izvoz na tržišta gdje je cijena daleko veća nego u Hrvatskoj.

Nikakve subvencije ne mogu pomoći koliko edukacija, stoga bi moj prijedlog bio da se tijekom vremena subvencije smanjuju i koriste za edukaciju mljekara, jer je 36% niža produktivnost od prosjeka EU zaista porazna i ne govori o problemu cijena, nego o problemu iskoristivosti kapaciteta. Hrvatski mljekari imaju pristup istim pasminama goveda i geografski se nalaze na sličnoj poziciji te ne postoji razlog toliko niske produktivnosti osim neobrazovanosti. Postupna zamjena subvencija edukacijom bi bila puno efikasnije sredstvo podizanja produktivnosti i efikasnosti mljekarske industrije, uz to što bi uštedjela velika novčana sredstva. Jer u trenutnoj situaciji u kojoj država naveliko subvencionira poljoprivredu, ostatak građana (tj. 97% građana) ustvari plaća domaće poljoprivredne proizvode dva puta. Prvi put indirektno preko države koja porezima oduzima njihov novac i transferira poljoprivrednicima, a drugi put samom kupnjom.

Poljoprivreda u 21. stoljeću više nije jednostavna djelatnost, tehnološki niskorazvijena u odnosu na ostale, koju obavljaju oni koji nemaju obrazovanja i vještina za nešto drugo raditi. Današnja poljoprivreda je industrijska po svojoj veličini, tehnološki zahtjevna, jako vezana uz znanost i za njeno obavljanje je potrebno veliko znanje. Poljoprivrednici u EU su upravo takvi, inovativni i vrlo obrazovani, što im omogućuje da imaju puno veću produktivnost od hrvatskih poljoprivrednika.

Subvencije dugoročno rade štetu i poljoprivrednicima, ne samo ostalim građanima koji ih sponzoriraju, jer ih čine lijenima i ovisnima o državi. Na taj način nikada neće moći konkurirati drugim europskim proizvođačima i uvijek će ostati manje produktivni. Jednostavno se moraju uključiti u 21. stoljeće i prestati ZAHTIJEVATI da ih ostalih 98% građana sponzorira.