Svijet je vjerojatno pred novom recesijom. Je li Hrvatska spremna?

25.8.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Recesija je sastavni dio prirodnog ekonomskog ciklusa i nemoguće ju je izbjeći, ali cilj nam treba biti da ona traje što kraće i da posljedice budu što bezbolnije.
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Svijet je vjerojatno pred novom recesijom. Je li Hrvatska spremna?

Recesija je sastavni dio prirodnog ekonomskog ciklusa i nemoguće ju je izbjeći, ali cilj nam treba biti da ona traje što kraće i da posljedice budu što bezbolnije.
PIŠE Branimir Perković

Iako se to u Hrvatskoj to nije baš moglo primijetiti, globalna ekonomija je imala jako dobro desetljeće. Od kraja prošle globalne krize, koja je za većinu država trajala maksimalno do 2011. (mjereno kretanjem BDP-a), većina svjetskih ekonomija je u ovom desetljeću imala kontinuirani rast.

Taj rast nije bio samo na krilima zemalja u razvoju, nego su i SAD te EU također kontinuirano rasli. Doduše, EU je imala kratke periode blagog pada 2012. i 2013. godine, ali je SAD imao kontinuirani rast više od 120 mjeseci bez recesije, što je najduži neprekinuti period bez recesije otkad postoje mjerenja (1854.).

Zadnji podaci o padu BDP-a Njemačke, Italije i UK daju za naslutiti da se to razdoblje rasta bliži kraju. No, ne treba tome pridodavati katastrofično značenje jer su recesije normalan dio makroekonomskih kretanja. Naravno, cilj je da recesije budu što kraće i što blaže, ali one se ne mogu izbjeći. Jednostavna je činjenica, ako se gospodarstvo ne nalazi u recesiji onda je ono na putu prema njoj jer gospodarsko funkcionira ciklički. Cilj ekonomskih politika je smanjiti oscilacije između vrhunca rasta i vrhunca recesije te što više skratiti period recesija, a produžiti period rasta. Čak i kada nema političkih, društvenih i vremenskih šokova, znači u uvjetima savršenih vanjskih faktora s minimalno rizika, gospodarstvo će prirodno završiti u recesiji.

Recesije u tome smislu treba shvatiti kao period čišćenja gospodarstva u kojem neefikasni dijelovi propadaju i time se stvara prostor za nastanak novih, svježih, inovativnih i efikasnih kompanija. Jako su bitne i za stabiliziranje ljudskog ponašanja jer periodi dugog gospodarskog rasta daju lažni osjećaj sigurnosti i potiču na kratkoročno razmišljanje. Primjer za to je dug kućanstava u SAD-u koji se do 2008. približavao granici od 100% BDP-a da bi se trend krizom promijenio i ostao na silaznoj putanji čak i kada je kriza završila pa danas iznosi 75% BDP-a. Nominalno se dug nešto povećao, ali korigirano za inflaciju je manji nego 2008., a odnos potrošačkog duga i godišnjih prihoda je pao sa 116 na 90 posto. Slično se dogodilo i u Hrvatskoj.

No, ako uz prirodna ekonomska kretanja, kojih je recesija sastavni dio, dodamo i vanjske šokove, poput političkih, vremenskih i društvenih, onda recesije dolaze brže. Osim "prirodnog" nagomilavanja neefikasnosti u doba rasta događa se i dodatno nagomilavanje neefikasnosti potpomognuto vanjskim šokovima.

Dva su glavna vanjsko-politička šoka koji su ubrzali dolazak nove recesije: izlazak UK iz EU i trgovinski rat između SAD-a i Kine. U pozadini oba su politički razlozi jer ni jedan ni drugi ne idu na ruku gospodarstvima tih država. Osim što će njihov direktni učinak biti smanjivanje svjetske trgovine, koja se ionako slabo oporavljala od zadnje globalne krize, što će dovesti do manje efikasnosti u svim gospodarstvima, indirektno će dovesti i do pada realnih dohodaka stanovništva zbog toga što će jeftinije uvozne proizvode zamijeniti skuplji domaći. Trgovinski ratovi, kao i svi ostali, najteže pogađaju najranjivije skupine društva. No, dovest će i do pucanja uhodanih mreža opskrbe što podiže poslovnu nesigurnost. To se već događa jer je izvoz EU u Kinu i SAD krajem prošle godine snažno rastao kako kompanije u obje države traže alternativne dobavljače da bi izbjegle nametnute carine. Uvodi se neravnoteža u lance opskrbe i time podiže rizik.

Međutim, koristi za one koji profitiraju od preslagivanja lanaca opskrbe su samo kratkoročne (EU). Dokaz za to je pad industrijske proizvodnje Njemačke u drugom kvartalu 2019., države koja najviše od svih članica EU izvozi u Kinu. Izvoz i uvoz Kine je također u padu.

Sva ta globalna kretanja su nažalost u Hrvatskoj još veći problem. Glavni problem je taj što je Hrvatska zbog katastrofalnih politika propustila iskoristiti cijelo desetljeće globalnog gospodarskog rasta pa BDP raste tek od 2015. kada je većina država već odavno izašla iz recesije. Umjesto otrežnjenja i restrukturiranja gospodarstva Hrvatska se uporno držala starih zabluda i tako sama sebi produžila recesiju. Osim tog direktnog troška duže recesije valja u ukupni trošak uračunati i trošak propuštene prilike te trošak podizanja javnog duga s 35 % BDP-a 2008. na 84% 2014. godine. Tek onda možemo stvoriti pravu sliku gospodarske tragedije Hrvatske u ovom desetljeću i slobodno ga proglasiti izgubljenim.

A što je s reformama koje su provedene zadnjih godina?

Premalo i prekasno. Iako je porezno opterećenje u nekoliko navrata blago smanjeno, paralelno se provodilo podizanje parafiskalnih nameta. Srećom, porez na nekretnine je zaustavljen uslijed protivljenja široke koalicije građana, ekonomista i građanskih neprofitnih udruga, u čemu je udruga poreznih obveznika Lipa funkcionirala kao predvodnik građanskog bunta protiv novog poreza što je zabilježeno prvi put u povijesti neovisne Hrvatske.

S rashodovne strane proračuna nije učinjeno gotovo ništa. Javni dug se smanjuje u relativnom iznosu zbog povećanja BDP-a (koji isto raste presporo), ali u apsolutnom iznosu je na istim razinama kao 2015. Točnije, oko 280 milijardi kuna. Efikasnost državne uprave, jedne od najneefikasnijih u svijetu prema istraživanju svjetskih agencija, nije popravljena. Zdravstveni sustav je još prezadužen, prebirokratiziran i prespor. Pravosuđe je još premreženo korupcijom a predmeti se sporo rješavaju, iako Hrvatska ima drugi najviši broj sudaca na 100.000 stanovnika u EU (iza Slovenije) kao i prema broju neriješenih predmeta na sto stanovnika. Reforma mirovinskog sustava je provedena, pri čemu treba naglasiti da je podizanje dobi umirovljenja sa 65 na 67 godina nužnost potaknuta lošom demografskom slikom, ali to je samo srednjoročno krpanje rupa, a ne dugoročno rješenje. Drugi mirovinski stup još uvijek primarno služi za kupovinu državnih obveznica pa se tako i on vezuje usko uz sudbinu državnih financija kao i prvi, iako mu je namjera prilikom uvođenja bila sasvim suprotna.

Zašto su pravosuđe, zdravstvo i mirovinski sustav bitni u kontekstu nadolazeće recesije?

Ako probleme koji postoje nismo uspjeli riješiti u doba gospodarskog rasta, njihovo rješavanje u doba recesije će biti skoro nemoguće. Tako će se stari strukturalni problemi Hrvatske produžiti na još nekoliko godina i država će nastaviti funkcionirati kao i dosad, a to znači da će polako propadati jecajem a ne krikom.

Svijet vjerojatno ulazi u period recesije, a s njim i Hrvatska. Ali svijet je spreman. Hrvatska nije.


VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: