Američki Kongres raspravlja o tome treba li država isplatiti odštete svojim crnim građanima zbog višestoljetnog ropstva i nepravde koja je počinjena nakon ukidanja ropstva. Podsjetimo, robovlasništvo je u SAD-u bilo legalno od osnutka države 1776., ali već do 1804. godine sve države na sjeveru SAD-a ukinule su ropstvo. Kongres je 1808. godine zabranio uvoz novih robova iz Afrike, ali je nastavljena trgovina domaćim robljem i njihovim potomcima na jugu države. Do 1860. godine u Americi je bilo skoro 4 milijuna robova.

Izvršnom odlukom predsjednika Abrahama Lincolna 1863. godine ukinuto je ropstvo u svim saveznim državama, ali pravo oslobađanje se dogodilo tek nakon Građanskog rata 1865. godine, kad je Kongres izglasao 13. amandman.

Bivši robovi su tada dobili potpunu slobodu i jednaka prava kao i ostali građani SAD-a, ali države na Jugu su uvele diskriminatorske zakone popularno zvane "Zakoni Jim Crow". Čak je i Ustavni sud donio odluku da zakoni koji zahtijevaju od državnih institucija, ali i mnogih privatnih poduzeća, poput putničkog željezničkog prijevoza, restorana, kafića i sl. da moraju razdvajati ljude prema rasnoj pripadnosti, ne krše Ustav jer "i crnci i bijelci imaju jednaka prava na vlastite prostore" (to se nazivalo popularno "separate but equal"). U praksi, to je bila segregacija. Jim Crow zakoni na američkom Jugu ukinuti su tek 1964. godine kada je izglasan "Civil Rights Act".

Oba doma američkog Kongresa (Predstavnički dom i Senat) službeno su se ispričali crnoj američkoj zajednici 2008. godine zbog nepravde koja je njihovim precima počinjena u ime države, ali mnogi smatraju da isprika nije dovoljna. Demokrati predlažu zakon HR-40 koji bi omogućio isplatu odštete. Međutim, ni crnačka zajednica nije jedinstvena u stavu. Donosim svjedočenja dva crna autora koji su iznijeli suprotstavljene stavove i svoje argumente pred Odborom za pravosuđe američkog Kongresa.

Prvi je Ta-Nehisi Coates, autor i novinar koji piše za The Atlantic, New York Times, Washington Post i mnoge druge časopise i portale. Autor je knjige "Between the World and Me".

Jučer, na pitanje o reparacijama, lider senatske većine Mitch McConnell ponudio je poznati odgovor: Ameriku ne treba smatrati odgovornom za nešto što se dogodilo prije 150 godina, budući da nitko od nas trenutno živih nije odgovoran.

Ovo pobijanje nudi čudnu teoriju upravljanja - da su američki zakoni na neki način vezani za životni vijek generacije tijekom koje su izglasani. No, u ovom stoljeću, Sjedinjene Države i dalje isplaćuju mirovine nasljednicima ratnih vojnika. Mi poštujemo ugovore koji datiraju otprilike 200 godina unazad, unatoč tome što nitko tko je potpisao te ugovore nije više među živima.

Mnogi od nas bi voljeli biti oporezovani za stvari za koje smo isključivo i individualno odgovorni. Ali mi smo američki državljani i tako vezani za kolektivni ugovor koji se proteže izvan našeg individualnog i osobnog dosega. Čini se smiješnim osporavati prizivanje osnivača, ili najveće generacije, na temelju nedostatka članstva u bilo kojoj živoj skupini. Prepoznajemo našu lozu kao generacijsko povjerenje, kao nasljeđe, a prava dilema koju predstavljaju reparacije je upravo to: dilema nasljeđivanja. Nemoguće je zamisliti Ameriku bez nasljedstva ropstva.

Kao što je povjesničar Ed Baptist napisao, porobljavanje je "oblikovalo svaki ključni aspekt ekonomije i politike" Amerike, tako da je 1836. godine više od 600 milijuna dolara, gotovo polovica ekonomske aktivnosti u Sjedinjenim Državama, izvedena izravno ili neizravno od proizvedenog pamuka koji su brali milijuni robova. Do trenutka emancipacije robova oni su činili najveću pojedinačnu imovinu u Americi. Tri milijarde dolara 1860. godine, više od svih ostalih sredstava u zemlji zajedno.

Metoda kultiviranja ove imovine nije bila ni podcjenjivanje ni uvjeravanje, nego mučenje, silovanje i trgovina djecom. Na ovim obalama vladao je 250 godina ropstva. Kada se to završilo, ova zemlja je mogla proširiti svoje posvećene principe - život, slobodu i težnju za srećom - na svakoga, bez obzira na boju. Ali Amerika je imala na umu druga načela. I tako su stoljećima nakon građanskog rata crnci bili podvrgnuti neumornoj kampanji terora, kampanji koja se protezala i do vijeka vođe većine McConnella.

Primamljivo je razvoditi ovu modernu kampanju terora, pljačke, porobljavanja, ali logika porobljavanja, bijele nadmoći, ne poštuje takve granice i čuvar ropstva je požudan te je rodio mnoge nasljednike. Zakoni o bagranciji i dugovanja. Redigiranje i rasistički računi za geografske podatke. Anketno oporezivanje i terorizam pod pokroviteljstvom države.

Potvrđujemo da gospodin McConnell nije bio živ za vrijeme Appomattoxa. Ali bio je živ za vrijeme egzekucije Georgea Stinneyja. Bio je živ za vrijeme zasljepljivanja Isaaca Woodarda. Bio je živ kako bi svjedočio kleptokraciji u rodnoj Alabami i režimu temeljenom na izbornoj krađi. Većinski vođa McConnell naveo je jučer zakon o građanskim pravima, kao što bi trebao, jer je bio živ da svjedoči uznemiravanju, zatvaranju i izdaji onih koji su odgovorni za to zakonodavstvo od strane vlade koja se zaklela da će ih zaštititi. Bio je živ za vrijeme redizajniranja Chicaga i pljačke crnih vlasnika kuća u visini nekih 4 milijarde dolara. Žrtve te pljačke danas su itekako žive. Siguran sam da bi voljeli popričati s McConnelom.

Ono što oni znaju, ono što ovaj odbor mora znati, jest to da, iako je ukidanje ropstva zatvorilo vrata razbojništvu, Jim Crow je otvorio prozore širom. I to je problem s izjavom McConnella: bilo je to prije 150 godina. I događa se upravo sada.

Prosječna crna obitelj u ovoj zemlji posjeduje desetinu bogatstva prosječne bijele obitelji. Crnkinje umiru na porođaju četverostruko više nego bijele žene. A tu je, naravno, i sramota ove zemlje slobodnog hvaljenja najvećom zatvorskom populacijom na planetu, od koje najveći dio čine potomci porobljenih.

Pitanje reparacija je ispravljanje pogrešaka i izravna naknada štete, ali i pitanje državljanstva. U HR-40, ovo tijelo ima šansu da učini svoju ispriku zbog ropstva iz 2009. dobrom i odbaci patriotizam lijepog vremena - da kaže da ova nacija prihvaća svoje zasluge i dugovanja. Ako je Thomas Jefferson važan, to vrijedi i za Sally Hemings. Ako je D-Day važan, to vrijedi i za Black Wall Street. Ako je Valley Forge važan, isto vrijedi i za Fort Pillow. Jer pitanje zapravo nije da li ćemo biti vezani za nešto iz naše prošlosti, već da li smo dovoljno hrabri da budemo vezani za sve od toga. Hvala vam.

Drugu stranu priče Kongresu je predstavio Coleman Hughes, student filozofije, član Demokratske stranke i kolumnist s portala Quillette.

Čast mi je svjedočiti o tako važnoj temi kao što je ova. Ništa što ću reći neće smanjiti užas i brutalnost ropstva i Jim Crowa. Rasizam je krvava mrlja na povijesti ove zemlje i smatram neuspjehom da se plate reparacije izravno oslobođenim robovima nakon Građanskog rata. To je jedna od najvećih nepravdi koje je ikada počinila američka vlada.

Ali brinem se da naša želja da popravimo prošlost kompromitira našu sposobnost da popravimo sadašnjost. Razmislite o tome što radimo danas: svoje vrijeme provodimo raspravljajući o zakonu koji spominje ropstvo 25 puta i zatvaranje samo jednom, u eri bez crnih robova, ali s gotovo milijun crnih zatvorenika. Zakon koji nijednom ne spominje ubojstvo - u vrijeme kada Centar za kontrolu bolesti objavljuje ubojstvo kao uzrok smrti broj jedan za mlade crnce.

Ne kažem da priznavanje povijesnih činjenica nije važno. Itekako jest. Ali smatram da postoji razlika između priznavanja povijesnih činjenica i dopuštanja povijesti da nas odvrati od problema s kojima se danas suočavamo.

2008. godine Predstavnički dom se službeno ispričao za ropstvo i Jim Crow zakone. U 2009. godini Senat je učinio isto. Crncima nije potrebna još jedna isprika. Potrebno nam je sigurnije susjedstvo i bolje škole. Trebamo bolji sustav kaznenog pravosuđa. Trebamo povoljnu zdravstvenu skrb. A ništa od toga ne može se postići reparacijama za ropstvo.

Gotovo svi ljudi meni bliski rekli su mi da danas ne svjedočim. Rekli su mi da ću, iako uvijek glasam samo za demokrate, biti percipiran kao republikanac i zbog toga će me mrziti pola zemlje. Drugi su mi govorili da bih, kada bih se distancirao od republikanaca, na kraju razljutio drugu polovicu zemlje. A tužna je istina da su i jedni i drugi u pravu. Tako smo sumnjičavi postali međusobno. Tako smo podijeljeni kao nacija.

Ako bismo danas platili odštetu, samo bismo dalje dijelili zemlju - što bi otežalo izgradnju političkih koalicija potrebnih za rješavanje problema s kojima se danas suočavaju crnci. Uvrijedili bismo mnoge crne Amerikance stavljajući cijenu na patnju njihovih predaka i pretvorili odnos između crnih Amerikanaca i bijelih Amerikanaca iz koalicije u transakciju, od unije građana do odnosa tužitelja i optuženika.

Ono što bismo trebali učiniti je platiti odštetu crnim Amerikancima koji su zapravo odrasli pod Jimom Crowom i bili izravno pogođeni drugim razredom građanstva, ljudima poput mojih djedova i baka. Ali plaćanje odštete svim potomcima robova je pogreška.

Uzmite mene, na primjer. Rođen sam tri desetljeća nakon završetka Jim Crowa u povlaštenom kućanstvu u predgrađu. Pohađam školu Ivy League. Ipak, ja sam potomak robova koji su radili na plantaži Monticello Thomasa Jeffersona. Reparacije za ropstvo dodijelile bi mi savezne resurse, ali ne i Amerikancu s drugačijim poreklom, čak i ako ta osoba jedva preživljava od plaće do plaće i radi na više radnih mjesta da bi prehranila obitelj. Mogli biste to nazvati pravdom. Ja to zovem pravdom za mrtve po cijeni pravde za žive.

Razumijem da su reparacije ono što se ljudima duguje bez obzira na to koliko dobro rade. Razumijem da je tako. Ali ljudi koji su dužni za ropstvo više nisu ovdje, a mi nemamo pravo na naplatu njihovih dugova.

Reparacije se, po definiciji, daju samo žrtvama. Dakle, čim mi date odštetu, učinili ste me žrtvom bez moga pristanka. Ne samo to, učinili ste jednu trećinu crnih Amerikanaca koji se protive reparacijama, žrtvama bez njihovog pristanka. A crni Amerikanci predugo su se borili za jednaka prava da bi se o njima govorilo na tako ponižavajući način.

Pitanje nije ono što mi Amerika duguje zbog vrlina mojih predaka. Pitanje je što svi Amerikanci duguju jedni drugima na temelju toga što su građani iste nacije. A obveza državljanstva nije transakcijska. Ona nije ovisna o podrijetlu. Nikad ne ističe i ne može se isplatiti. Zbog svih tih razloga, zakon HR-40 je moralna i politička pogreška. Hvala.