Mit o Hrvatskoj koja je ʼjako bogata resursimaʼ

U medijskom prostoru Hrvatske je postalo popularno pratiti predsjednicu i detaljno analizirati njene riječi. Tako se stvara jako puno kontroverzi oko njenih izjava iako su često napadi na "Kolindine gluposti" dobrim dijelom promašeni ili su već nekoliko puta izrečeni od drugih političara, novinara i analitičara bez da su prije Kolinde stvarali toliku pomutnju u medijskom prostoru. I sama predsjednica je za to kriva zbog toga što često koristi nedefinirane termine, neprovjerene informacije i poluistine. Svega toga je javni prostor u Hrvatskoj pun, ali iz nekog razloga se mnoge stvari stavljaju pod povećalo tek kada ih Kolinda izjavi.

Takva situacija se dogodila i prilikom predsjedničinog susreta s hrvatskim iseljeništvom u Švicarskoj kad je izjavila da Hrvatska može biti uz bok najrazvijenijim državama jer "imamo sve resurse, puno smo bogatiji resursima od mnogo država, uključujući i Švicarsku u kojoj živite".

Ta izjava je pogrešna na nekoliko načina. Ali da se razumijemo, nije to nikakva nova umotvorina predsjednice nego prevladavajući stav mnogih političara i ekonomista od osamostaljenja Hrvatske koji se ponavlja iz godine u godinu. Hrvatska navodno ima puno resursa od kojih se može obogatiti, ali ih zanemaruje, prodaje strancima, loše upravlja njima itd. No, u tom prevladavajućem stavu ima nekoliko problema.

Prvo se nameće pitanje što se točno smatra resursom. Sirovine, geografska pozicija, klima, šume, vode, more, nekretnine... Sam pojam "resurs" može imati različito značenje. Većina ljudi pomisli na materijalne resurse kao naftu, ugljen i metalnu rudu. Oni malo širih pogleda pomišljaju i na šume, rijeke, more i polja. Zatim slijede nekretnine i geografska pozicija (međunarodni promet), a oni koji stvarno razumiju značenje pojma "resurs" u smislu nacionalnog gospodarstva, znaju da je jako bitan, dapače najvažniji, ljudski resurs.

Na koje od tih resursa je Kolinda mislila kada je rekla da je Hrvatska bogatija resursima od mnogih država, uključujući i Švicarsku?

Istina je da Švicarska ne obiluje naftom, ugljenom i metalnom rudom. Jako je siromašna po pitanju prirodnih sirovina unutar vlastitih granica. Ali ni Hrvatska se ne može pohvaliti velikom obdarenošću tim resursima. Vadi se nešto nafte i plina, ali ni približno dovoljno za pokriti vlastite potrebe, a kamoli izvoz kojim bi se obogatila. Stoga predsjednica nije mogla misliti na te resurse jer je Hrvatska relativno siromašna njima, baš kao i Švicarska. To sigurno neće omogućiti Hrvatskoj da postane bogata poput Švicarske. Da je Hrvatska izrazito bogata jednom prirodnom sirovinom kao naftom, zlatom, bakrom i slično, onda bi korisnost tih resursa za rast ovisila o kvaliteti korištenja i institucionalnom okruženju, kao što Kolinda i implicira, ali to nije slučaj.

Što se tiče šuma, rijeka, mora i polja, ni tu se baš ne nalazi odgovor na pitanje. Istina, Švicarska ima nešto manju pokrivenost šumama od Hrvatske te izvozi manje proizvoda od drva, ali razlog tomu je taj što Švicarska proizvodi toliko puno proizvoda visoke dodane vrijednosti da je drvna industrija relativno neisplativa. Švicarska industrija namještaja ostvaruje puno bolje rezultate od Hrvatske. Pametne države ne izvoze "sirovine" nego ih prerađuju u finalni proizvod koji ima puno veću vrijednost od sirovine.

Po pitanju rijeka, i Švicarska i Hrvatska obiluju energijom iz hidroelektrana, ali su gotovo svi kapaciteti već iskorišteni u obje zemlje. Tako da to neće biti način na koji će se Hrvatska obogatiti kao Švicarska. Hrvatska, za razliku od Švicarske, ima i more koje nudi razne transportne pogodnosti, a i glavni je faktor razvoja turizma. Međutim, Jadransko more je izgubilo na svojoj važnosti za trgovinu još od vremena otkrića Amerika i razvoja transatlantske trgovine. Njegova važnost je regionalna pa stoga ne može biti jako bitan čimbenik razvoja Hrvatske.

Primarna važnost mora danas se ogleda u turizmu, ali da je baziranje rasta na turizmu efikasan način da se Hrvatska obogati kao Švicarska, to bi se već dogodilo. Uostalom, Švicarska možda nema more, ali ima Alpe koje zimi generiraju dobar turistički prihod, toliko dobar da Švicarska zarađuje od turizma puno više od Hrvatske. To je eventualno resurs koji bi Hrvatska mogla bolje razviti u smjeru razvoja elitnog turizma kao Švicarska. No, to nije dovoljno. Nijedna bogata država ne ovisi o turizmu za razvoj niti je bilo koja bogata država to postala zbog turizma, pa tako neće ni Hrvatska.

Isto se odnosi na poljoprivredu. Iako jako razvijene države imaju najrazvijeniju poljoprivredu, ona ne čini okosnicu njihova razvoja i od poljoprivrede se nijedna zemlja nije obogatila. Tako da se Hrvatska ne može osloniti na polja kao resurs koji će joj osigurati bogaćenje.

Prometna geografska pozicija se može dobro iskoristiti za razvoj nacionalnog gospodarstva, ali se njena važnost često prenaglašava. Kako smo rekli, Jadran je davno izgubio svoju globalnu važnost, kao i ostatak Mediterana, a regionalna nije dovoljna za značajan gospodarski impuls. No, istina je da ni taj regionalni značaj Hrvatska ne koristi pa hrvatske luke gube na svome značaju u korist talijanskog Trsta i slovenskog Kopra. 1990-ih su se mnogi smijali planovima Slovenije da Kopar prestigne Rijeku u važnosti i količini prometa, ali to se dogodilo i Rijeka trenutno ne može ni konkurirati jedinoj slovenskoj luci.

Građani RH imaju jako puno nekretnina u svom vlasništvu te je Hrvatska među zemljama u kojima najveći dio stanovništva živi u vlastitoj nekretnini, čak 90%. Ali istodobno je kvaliteta stanovanja jako niska i jako puno ljudi živi u pretrpanim stambenim prostorima. Nekretnine su kulturološki najčešći način štednje u Hrvatskoj pa je tako puno "vrijednosti" zarobljeno u njima. Iako nekretnine čak i nisu dobar način štednje ni investicija, toliko duboko ukorijenjene kulturološke praske se teško mijenjaju. Ono na čemu Hrvatska može poraditi je prodaja mnoštva nekretnina koje država ima u vlasništvu, a desetljećima propadaju. Radi se o čistom mrtvom kapitalu koji ne koristi nikome, a mogao bi se staviti u funkciju. Zbog neefikasnosti državnog aparata, tromosti pravosuđa i potpune nezainteresiranosti za stavljanje državnih nekretnina u funkciju kroz privatizaciju, te nekretnine su nažalost sasvim propale i dobar dio njih je tek ruševina koju se ne isplati obnavljati. Ali ni nekretnine nisu resurs koji Hrvatska ima više od Švicarske, samo je u Švicarskoj taj resurs puno bolje iskorišten.

I za kraj najbitniji resurs, ljudi. Ljudski resurs je daleko najveće bogatstvo jedne ekonomije koji ne samo da je vrjedniji od svih ostalih, nego bez njega nijedan drugi resurs ne može biti kvalitetno iskorišten. Stoga je on bitniji od svih ostalih resursa skupa. Toliko bitan da postoji cijeli niz država koje su svoje bogatstvo bazirale upravo na razvoju ljudskog resursa. Istraživanja su pokazala da bogatstvo neke države prirodnim resursima može djelovati kao blagoslov ili kao prokletstvo, ovisno o tome kako se koriste. A upravo korištenje prirodnih resursa ovisi o ljudskom resursu. Tu Hrvatska ne samo da stoji lošije od Švicarske i bogatih zemalja, nego se prema Indeksu ljudskog kapitala, koji računa Svjetska banka, stanje ljudskog resursa pogoršalo u razdoblju od 2012.-2017. Uzmemo li u obzir i masovno iseljavanje većinom mladog i obrazovanog stanovništva, a posebno "odljev mozgova" koji se događa već desetljećima, Hrvatska definitivno gubi najbolji i jedini resurs koji joj može omogućiti da dostigne i pretekne Švicarsku i bogate države, kao što to predsjednica zaziva.

A za to su najviše odgovorne dosadašnje političke strukture koje su krojile formalno i neformalno institucionalno okruženje u svoju partijsku korist, a ne u interesu općeg gospodarskog napretka. Ali odgovorni su i građani RH, ne samo zato što su nagrađivali takve ekonomske i druge politike, nego i zbog toga što su aktivno tražili takve politike koje su postupno uništavale hrvatsku državu. Ljudskog resursa je sve manje, šansi za dostizanje Švicarske je sve manje, vremena prije točke bez povratka je sve manje. Koliko treba čekati da političari i građani shvate da se više ne može čekati s promjenom ovog trenda kontinuiranog relativnog nazadovanja? Hoćemo li mijenjati stare zablude prije nego što bude kasno?