Samo tjedan dana prije napada Njemačke na Poljsku, što se danas smatra službenim početkom Drugog svjetskog rata, nacistička je Njemačka sklopila sa Sovjetskim Savezom "Pakt o nenapadanju i prijateljstvu". Tog dana, 23. kolovoza 1939. godine u Moskvi, sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Mihajlović Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop potpisali su sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza.

To je bilo službeno. Ono što se dugo držalo u tajnosti, ali trebalo je biti jasno već od početka obostrane invazije na Poljsku, to je bio drugi dio sporazuma, u kojem su dvije svjetske sile podijelile među sobom interesne sfere u tada nezavisnim državama istočne i sjeverne Europe - Finskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Poljskoj i Rumunjskoj.

Ukratko, dogovorili su se o zajedničkom komadanju slabijih zemalja koje su se našle između njih - i njihovoj podjeli na njemački i sovjetski dio.

Hitleru je taj pakt trebao iz više razloga. Osim što je računao da će mu Sovjeti pomoći da lakše porazi Poljsku, prijeko mu je bila potrebna i trgovinska suradnja uslijed britanske i francuske blokade. Staljin je u svojoj pohlepi za tuđim teritorijem i naivnom vjerom da će s Hitlerom naći zajednički jezik, zapravo poslužio kao korisni idiot, što će ga jako pogoditi za manje od dvije godine kad Hitler prekrši taj sporazum invazijom na SSSR, kao što je, uostalom, prekršio i sva dotadašnja obećanja.

U povijesti je ostala nacistička Njemačka kao najveće zlo jer je, između ostalog, napadala sve i svakoga. Međutim, malo se ili nimalo govori o sovjetskim apetitima i ruskom imperijalizmu. Malo se priča ili zna o tome kako su Sovjeti izvršili invaziju na Poljsku ubrzo nakon Njemačke, što je uvelike otežalo obranu Poljacima i ubrzalo njihov poraz. Malo se ili nimalo zna o tome da su njemačke i ruske trupe imale čak i zajedničke vojne parade u poljskim gradovima, kao dvije prijateljske (zapravo okupatorske) vojske. Malo se zna i o tome da Rusi nisu stali samo na invaziji istočnog dijela Poljske, već su učinili isto i u Rumunjskoj, Estoniji i Finskoj.

Da Hitler nije prekršio taj sporazum, Rusi se vjerojatno nikad ne bi našli na pravoj strani povijesti. Oni su imali isključivo imperijalističke namjere. Samo Hitlerova pohlepa pretvorila je 1941. ruskog agresora u žrtvu te ga praktički natjerala da se, u borbi za vlastiti opstanak, pridruži borbi protiv nacista.

No, vratimo se na taj 23. kolovoza, dok još nije bilo rata u Europi. Malo tko je mogao očekivati takav sporazum, s obzirom da su se nacisti u Njemačkoj prvo obračunali s komunistima. Hitler i njegovi suradnici bili su vrlo glasni kritičari komunizma i marksizma općenito. Progonili su komuniste u Njemačkoj, zatvarali ih, pa i ubijali. U isto vrijeme, službeni stav Moskve je uvijek bio antifašizam te se nisu libili osuđivati naciste. To se odjednom promijenilo u ljetu 1939. Obje su strane brzo zaboravile sve ono ružno što su govorile jedna o drugoj, prešle preko svih "sitnih" razmirica i našle zajednički interes.

Taj zajednički interes je bio zapravo zajednički neprijatelj. Njihov zajednički neprijatelj bio je slobodni svijet. Ukratko, Ribbentrop-Molotov pakt bio je pakt autoritarnih i imperijalističkih režima protiv slobodnog svijeta.

Kad sam vidio vijesti o susretu američkog predsjednika Donalda Trumpa i novoizabranog gradonačelnika New Yorka, Zohrana Mamdanija, to me odmah podsjetilo na spomenuti događaj iz 1939. Zašto? Evo, pogledajte samo naslove: "Trump Mamdanija zvao luđakom i komunistom, sad ga hvali: 'Slažemo se u mnogo stvari'."

Njih su se dvojica još nedavno gađali uvredama iako ni s jedne strane nije bilo nikakvog pametnog sadržaja ni argumenta. Novinari vole naglasiti da je Trump Mamdanija nazivao komunistom (što je točno), ali propuštaju reći da je i Mamdani nazivao Trumpa fašistom. Budimo realni, obojica su pritom bili bar donekle u pravu.

Mamdani možda nije član komunističke partije, ali je jedan od najistaknutijih članova Demokratskih socijalista. Između te dvije stranke nema velikih razlika, osim što ovi drugi žele uvesti komunizam mirnim i demokratskim putem, a prvi ne prežu od bilo kakvih metoda. To je kao da vam netko kaže: "Ja ću vas uvjeriti da je za vas najbolje da budete u okovima, zato sam drukčiji i bolji od onih koji bi vas prisilno stavili u okove". Kad se jednom nađete u okovima, onda je svejedno jeste li to učinili sami, zato što su vas obmanuli slatkom pričom, ili vas je netko prisilno zavezao i zaključao lokot.

S druge strane, Trump je u prvoj godini ovog, drugog mandata, proveo suviše politika koje stvarno podsjećaju na Mussolinijevu Italiju. Od početka se postavio vrlo agresivno u vanjskoj i trgovinskoj politici, namećući trgovinske ratove cijelom svijetu; poziva lidere najvećih kompanija na dogovore o državno organiziranom kartelu; provodi postupnu nacionalizaciju privatnih poduzeća; ne skriva pretenzije prema teritorijima drugih suverenih država; u gradove gdje su na vlasti njegovi politički protivnici šalje vojsku; provodi zakone pomoću izvršnih uredaba, zaobilazeći Kongres; javno prijeti i napada suce koji mu ograničavaju političku moć. I to je samo dio!

Tako da - bili su u pravu, iako toga vjerojatno nisu ni svjesni. Mamdani zaista je vrlo blizak izvornim ruskim boljševicima iz prve polovine 20. stoljeća, a Trump zaista je vrlo blizak izvornoj ideologiji fašizma.

Te dvije ideologije imaju puno više sličnog i zajedničkog nego što to ljudi misle, a njihov jučerašnji dogovor i komentari nakon sastanka samo to potvrđuju. Trump je to i priznao, kad je rekao da se slažu u mnogo stvari. Naravno da se slažu, jer se o "stvarima" nikad nisu ni svađali. Ako se svađaju, onda je to isključivo zbog folklora. MAGA desnica i socijalistička ljevica ne svađaju se o problemima društva i ekonomske politike jer obje strane imaju isti cilj - zgrabiti što više moći i ograničiti slobodu na što manju mjeru.

I jedni i drugi vjeruju u svemoguću vladu, u apsolutnu moć vladara. I jedni i drugi su ekstremni kolektivisti koji misle da je čovjek samo figura na šahovskoj ploči. I jedni i drugi nemaju nimalo poštovanja prema ljudskom dostojanstvu i pravu na slobodu izbora.

Kada te dvije ekstremne, ali vrlo slične strane, prevladaju, onda je jedino što nas može spasiti to što su suprotstavljene i što se međusobno bore. U tom su slučaju prisiljeni raditi kompromise, a ti kompromisi su jamstva zaštite slobode. No, što ako se oni dogovore?

Europa je u prošlom stoljeću imala priliku vidjeti što se dogodi kada se ta dva ekstrema nađu i dogovore oko zajedničkih interesa i ciljeva. U ovom trenutku, bojim se za Ameriku.