Može se očekivati da će i ostale kreditne agencije podići rejting Hrvatske iz smeća, ali to ne znači da Hrvatska ide u dobrom smjeru.

Kreditna agencija Standard&Poor`s je Hrvatskoj podigla kreditni rejting s BB+ (neinvesticijski) u BBB- (investicijski). Hrvatska je ovime službeno izašla iz smeća, tj. kreditnog statusa kojeg se kolokvijalno zove "smeće" jer predstavlja neinvesticijsku i jako špekulativnu razinu ulaganja.

Što to ustvari znači?

Kreditni rejting označava sposobnost dužnika (u ovom slučaju države) da vrati preuzete dugove. Visoki kreditni rejting je stoga signal da država neće imati problema s vraćanjem dugova i rizik posuđivanja toj državi (države se primarno zadužuju državnom obveznicom) je nizak. Zbog zanemarivog rizika neisplate dugovanja i kamate na dugove državama su niske tj. države mogu uzeti "jeftini dug" zbog toga što je kamata de facto "cijena novca". Nizak kreditni rejting se naziva "smeće" i predstavlja veći rizik prestanka vraćanja dugova. Samim time je i kamata na taj posuđeni novac viša i država mora platiti veću "cijenu novca" a.k.a kamatu.

Prvi razlog zbog kojeg je to bitno je očit; uvijek je bolje plaćati manju kamatu. Fiskalno je to jako bitno jer manji dio proračunskih prihoda prikupljenih porezima odlazi na otplatu dugova te su državne financije stabilnije. Umanjuje se mogućnost da veliki dio proračunskih prihoda mora odlaziti na otplatu dugova, što je dosta česta situacija u nerazvijenim državama koje su se zadužile više od svojih mogućnosti, često zbog krive procjene da će visoka cijena sirovina na svjetskom tržištu od koje im dolazi većina proračunskih prihoda ostati zauvijek na visokim razinama, pa se zaduže iznad mogućnosti i kada cijena sirovine padne, ostaju u velikim problemima otplate duga koji je u apsolutnom iznosu isti, ali u relativnom iznosu puno veći jer se plaća iz manjeg proračuna.

Ukratko, sve se države zadužuju, a najjeftinije se zadužuju one s najvišim kreditnim rejtingom. Što ne znači da one imaju najmanji udio javnog duga u BDP-u nego da imaju dovoljno stabilne proračunske prihode, rast gospodarstva, političku situaciju, stabilnost financijskog sektora itd. Razvijena država s jakim gospodarstvom može imati puno veći udio javnog duga u BDP-u od siromašne države sa slabim gospodarstvom, ali će svejedno imati puno bolji kreditni rejting i plaćati manju kamatu na dug. Jednostavno se radi o činjenici da bogata država ima stabilne i izdašne prihode te se vjerojatnost da neće vratiti dug minimalna, što se ne može reći za siromašne države.

Hrvatska će se moći zaduživati po manjoj kamatnoj stopi. Realno to je dobro. Ali to je samo signal, Hrvatska se u stvarnosti već zadužuje po manjim kamatnim stopama od država iste razine. Fiskalno država stoji najbolje u zadnjih deset godina, proračun je u suficitu, javni dug pada, BDP raste (slabo ali raste). Razlog zbog kojeg kreditne agencije nisu ranije podigle kreditni rejting Hrvatske je situacija s Agrokorom i brodogradnjom. Točnije, bojali su se da će država opet novcem iz proračuna sanirati dugove gubitaša. Ali to se nije dogodilo. Situacija u Agrokoru je loše odigrana s pravne i dugoročne makroekonomske strane, ali valjda priznati da je moglo biti puno gore u situaciji da se Agrokor spašavao direktno iz državnog proračuna, za što se bilo i političke volje.

Po starom Hrvatskom aksiomu "moglo je biti gore", mnogi će prihvatiti i cijelu situaciji oko Agrokora. Međutim istim aksiomom se hrvatsko društvo vodi desetljećima pa baš i ne možemo biti zadovoljno rezultatima. Ono što je bitno u ovom trenutku je da situacija s Uljanikom i 3. majem ne preraste u još jedno "spašavanje" novcem poreznih obveznika.

Na toj pretpostavci da neće biti novih "spašavanja" brodogradnje je i povišen kreditni rejting.

S&P navodi kako je očekivani rast BDP-a tek 2,5%, što je nisko u odnosu na usporedive zemlje iz EU i okruženja te eksplicitno navodi kako velika uloga države u ekonomiji i neefikasnost pravosuđa dugoročno smanjuju stope gospodarskog rasta. Naglašava se kako samo državna jamstva Uljaniku iznose 1,2% BDP-a, ali vjeruju da se neće dogoditi da izloženost državnih financija postane još veća.

Rast turizma će se nastaviti iako manjim stopama nego do sada, a tekući račun bilance plaćanja ostati u blagom plusu od 1%.

Vezano za trenutne javne rasprave oko uvođenja eura, navodi se i kako je kuna usko tečajno vezana s eurom što jako ograničava monetarnu politiku, kao i činjenica da je Hrvatska jako eurizirana država u kojoj je više od 50% kredita i depozita u eurima. To je ustvari povezano jedno s drugim u smislu da je HNB praktički prisiljen čvrsto vezati kunu za euro zbog toga što građani, država i gospodarstvo drže jako veliki dio dugova u eurima.

Za kraj valja napomenuti da kreditni rejting Hrvatske nije bio na ovoj razini još od daleke 2012. To se sasvim lijepo poklapa s činjenicom da period 2010.-2020. Hrvatska može slobodno nazvati "izgubljeno desetljeće" jer u tom periodu nije napredovala niti po jednom makroekonomskom parametru. Upitno je hoće li se BDP do kraja 2020. uopće vratiti na razine iz 2010. godine, a sasvim je sigurno ako se i vrati da će dug biti puno viši od 57% BDP-a koliki je bio 2020., da ne spominjemo da je 2008. iznosio tek 39% BDP-a.

Može se očekivati da će i ostale kreditne agencije podići rejting Hrvatske iz "smeća", ali to ne znači da Hrvatska ide u dobrom smjeru. Rast BDP-a je preslab, stranih investicija praktički nema, izvoz po glavi stanovnika ostaje nizak, javni dug je još uvijek prevelik i stanovništvo se masovno iseljava. Iako je prognoza S&P Hrvatskoj dodijelila stabilne izglede, to ne znači ništa osim stabilnog nazadovanja u odnosu na druge.

Ali naći će Hrvati novog krivca, u tome smo dobri. EU, Srbi, homoseksualci, imigranti... Potencijalnih krivaca ima jako mnogo. Glavno da ne moramo priznati da smo za sve krivi sami.