Jedan od najčešćih mitova koje slušamo od nostalgičara jest onaj: "u bivšoj državi se živjelo bolje, ljudi su bili sretniji, a danas vlada apatija i depresija". Koliko u tome ima istine? Srećom postoje mjerljivi pokazatelji koji se mogu usporediti, a jedan od pokazatelja apatije i depresije definitivno je stopa samoubojstava.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj je godine 1985. počinjeno 1.050 samoubojstava (stopa 21,5 na 100.000 stanovnika). Godine 1987. ih je počinjeno još više (1.153 ili stopa 24,1). Gotovo jednak trend nastavio se tijekom ratnih godina, a crni rekord je zabilježen 1992. kad je u Hrvatskoj život sebi oduzelo 1.156 ljudi. Od 1994. godine, međutim, stopa samoubojstava u Hrvatskoj se počinje smanjivati. Godine 2016. počinjeno je 617 samoubojstava - stopa 13,2 na 100.000 stanovnika.

Drugim riječima, i apsolutni broj i stopa su gotovo prepolovljeni u odnosu na 1980-e, tako da ispada kako su sve te priče o nekakvoj posebnoj sreći i izostanku apatije i depresije u bivšoj državi u najmanju ruku pretjerane, a realno vrlo iskrivljen opis.

Još jedna zanimljivost. Hrvatska stopa samoubojstava, iako u padu, i dalje je iznad europskog prosjeka. Posebno je iznad prosjeka država koje nisu imale komunizam od 1945-1990. U odnosu na države Nove Europe (ex komunističke zemlje, danas članice EU), naša stopa samoubojstava je prosječna. To znači da nacije koje su prošle komunizam i dan-danas osjećaju posljedice i pate od znatno veće stope samoubojstava od drugih.

Omjer muškaraca i žena među počiniteljima se nije mijenjao kroz desetljeća, u Hrvatskoj i dalje muškarci čine oko 80 posto. Najveći udio u samoubojstvima počinile su osobe starije od 65 godina. Najčešći način počinjenja samoubojstva je vješanje. Samoubojstvo iz vatrenog oružja ili eksplozivom je u padu i njegov udio sada iznosi 12 posto u ukupnom broju samoubojstava u RH.