Sigurno su mnogi od vas, dragi čitatelji, barem jednom pomislili "Kad će se ovi naši političari već jednom maknuti iz prošlosti; iz Drugog svjetskog rata, iz Domovinskog rata; od partizana i ustaša...Kad ćemo ući u 21. stoljeće?". Ja sam si to pitanje postavio već bezbroj puta, ali se i sam onda uhvatim kako razmišljam upravo o događajima iz bivših vremena pa skontam da je to zarazno. Da se ne možemo riješiti.

Možda je zarazno, ali tim nas pričama iz prošlosti truju mediji i političari kojima to najviše odgovara zato što nemaju nikakvog drugog sadržaja. Oni koji najviše pričaju protiv starih podjela kakve bi trebale biti već odavno zaboravljene i sahranjene u ropotarnici povijesti, ispada da su upravo oni najveći kreatori tih podjela.

Najnoviji je primjer sukob unutar SDP-a, jedne stranke koja bi trebala predstavljati lijevi centar, modernu socijaldemokraciju. Stranke koja bi trebala ukazivati na prednosti Švedske, Norveške, Islanda, Danske...Koja bi trebala predstaviti skandinavski model socijalne države u koheziji s tržišnom ekonomijom, koja bi se trebala pozivati na uključivost i jednakost prilika. Kad ste zadnji put čuli SDP-ovce da raspravljaju o tim problemima?

Umjesto toga, čitamo u Večernjaku kako Davor Bernardić optužuje svoje stranačke kolege za slušanje Thompsona, prelazak iz HDZ-a, za to što je nekome djed bio ustaša i slično.

"...napominjem da nisam bio u drugim strankama, posebno ne u HDZ-u, nisam izlazio iz stranke pa se vraćao iz osobnog interesa niti sam pjevao Thompsonove Čavoglave...Prepoznat će se oni koji nisu bili tako glasni te ih se nije moglo čuti da kritiziraju neprimjerene izjave o Srbima, koketiranje s desnicom i sramotan pokušaj približavanja šatorašima u Savskoj te spominjanje djeda koji je bio ustaša, i sve to u jednoj ne tako davnoj izbornoj kampanji. Time smo izgubili golem broj birača i simpatizera u javnosti koji su se osjećali kao da ih je SDP izdao. Ne sjećam se da su tada reagirali."

Bernardić je tom izjavom priznao da je upravo ljevica ta koja inzistira na pričama o ustašama i partizanima, Thompsonu i sličnim temama iz prošlih ratova. Desničari u Hrvatskoj imaju nekakav folklor koji ih veže za te neke njihove vrijednosti iz ratova, ali žalosno je da ljevica može samo napadati na taj folklor i nema što ponuditi za Hrvatsku u 21. stoljeću. Kao što je istina da su isključivo lijevi mediji tjedan dana forsirali priču o Thompsonu, tako i SDP sad nastavlja s tom pričom. Ona im služi za unutarstranačke obračune.

A oko čega bi se inače Peđa Grbin i Davor Bernardić mogli raspravljati, ako ne o glazbi? Kad je riječ o ekonomskim i socijalnim pitanjima, obojica su regresivci s potpuno istim rješenjima kakva smo već vidjeli. Nemaju oni druge teme za raspravu osim Thompsona.

Onda se nemojte čuditi što čak i ovakva, Plenkovićeva vlada tijekom koje ljudi masovno napuštaju zemlju, dobiva na popularnosti. Onda se nemojte čuditi što čak i Pernarov Živi zid, koji počiva na ludim teorijama venezuelanskog revolucionara Huga Chaveza, postaje ozbiljna prijetnja. Hrvatska nema normalnu ljevicu, Hrvatska ima partizane i ustaše. I to nerijetko unutar iste stranke, u ovom slučaju SDP-a.