Hrvatski sabor je glatko odbio prijedlog zaključka kojim bi se naložilo Vladi da pokrene postupak revizije Vatikanskih ugovora. To je bilo sasvim očekivano, mislim da nitko, pa čak ni njegovi predlagatelji iz GLAS-a i HSU-a nisu očekivali njegovo usvajanje. Bila je to više svjetonazorska predstava da bi se utvrdili položaji i prikupili politički bodovi na obje strane.

Zašto predstava? Jednostavno, članovi GLAS-a bili su četiri godine na vlasti (tada kao članovi HNS-a) od 2011. do 2015. godine, skupa s HSU-om i SDP-om koji sada odjednom također podupire taj prijedlog. Zašto im tada tako nešto nije palo na pamet? Jer od 2015. do danas ništa se po tom pitanju bitno nije promijenilo; država je financirala Crkvu i tada kao i danas; vjeronauk se učio u državnim školama i tada kao što se uči danas. Zašto nisu to predložili dok su bili na vlasti i imali većinu potrebnu da se takav prijedlog provede u djelo, mislim da je svakome jasno: zato što ga ni oni ustvari ne žele provesti isto kao i HDZ.

To bi bio ne samo ogroman posao za vladu koja bi se prihvatila takvog posla, već i nezamisliva borba protiv većeg dijela stanovništva. Vatikanski ugovori su voljom Crkve i političara sa svih strana spektra pretvoreni u striktno svjetonazorsko pitanje iako je to zapravo sve drugo, samo ne svjetonazorsko pitanje. Ali ovako je lakše; pa ispada ako si za odvajanje države i crkve, onako kako Ustav RH propisuje, onda si protivnik Hrvatske. Ako si za poštivanje Ustava svoje zemlje, onda si protivnik svoje zemlje, ljubitelj Jugoslavije i slično.

Ako na trenutak zaboravimo te svjetonazorske fore i etikete, doći ćemo do zaključka da su to najnepovoljniji ugovori ikada potpisani ne samo za Hrvatsku, nego za bilo koju zemlju na svijetu. Ne vjerujem da još postoji negdje takav ugovor u kojem je jedna strana dužna doživotno plaćati za navodno oduzetu imovinu koja nigdje nije definirana niti joj je procijenjena vrijednost. Čak ni približno! Pitao bih svakog pobornika Vatikanskih ugovora bi li on potpisao tako nešto da se radi o njemu i njegovom novcu. Potpisivanje takvog ugovora je najštetniji čin za ovu državu u njenoj povijesti.

Pritom uopće ne krivim Vatikan i Katoličku crkvu. Da vama netko ponudi ugovor u kojem stoji da će vam on ili ona plaćati svake godine 900 milijuna kuna za nešto što nitko nije definirao, doživotno, bez ikakvih uvjeta - i vi biste na to pristali. Svatko bi to prihvatio. Ali ne vjerujem da postoji budala koja bi ponudila takav ugovor...Osim, naravno, čelnika RH kad se radi o državnom novcu, a ne njihovom privatnom.

Kako je do toga uopće moglo doći? Kažu da bi država inače morala vratiti Crkvi njenu imovinu. Prvo, to je imovina koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata, to je učinila Komunistička partija Jugoslavije koju ovaj narod nikada nije izabrao na slobodnim, višestranačkim izborima. Zašto Sveta stolica nije pokrenula tužbu na nekom međunarodnom sudu tada protiv Jugoslavije? I zašto smo mi za to krivi pa plaćamo? I ako već moramo plaćati za zlodjela s kojima nismo imali ništa, zar ne bi bilo normalno da postoji nekakva procjena vrijednosti te imovine, barem približno? Nijedan pobornik Vatikanskih ugovora ne zna reći koliko to iznosi. Nitko! A ako nema popisa te navodne imovine i ako nitko ne zna njenu vrijednost, onda nas nitko ne može ni teretiti za nju. Ne možete teretiti nekoga za otimačinu imovine koju ne znate navesti.

To su činjenice koje bi trebale razljutiti svakoga kome je stalo do Hrvatske i njene budućnosti jer država se de facto nalazi u doživotnom dužničkom ropstvu i otplaćuje beskonačan dug. Sami smo krivi, Hrvati su izabrali budaletine koje su takav ugovor potpisale i to je to.

Osim dužničkog ropstva, Hrvatska je potpisivanjem tih ugovora pristala oskvrnuti vlastiti Ustav koji je sada pusto slovo na papiru. Vatikanski ugovori ne samo što negiraju ustavnu kategoriju sekularnosti (odvojenost države i religije), nego i jednakosti pred zakonom. Državna tijela dužna su obavijestiti Crkvu i tražiti njeno dopuštenje u slučaju ako pokrenu bilo kakvu istragu zbog kaznenog djela nekog od njenih djelatnika. To nije omogućeno nikome drugome u RH.

Postoje zemlje koje formalno nisu sekularne, poput Danske na primjer, koja ima službenu državnu crkvu po svome Ustavu. Ali osim te formalnosti na papiru, u praksi Danci nisu dužni financirati crkvu ako ne žele (crkveni porez je dobrovoljan). Hrvatska plaća Katoličkoj crkvi, nakon Mađarske, najviše među svim državama svijeta.

Ostavljena je mogućnost da se ugovori revidiraju u bilo kojem trenutku, ali do toga neće doći još jako, jako dugo. Razlog je taj što je riječ o Katoličkoj crkvi, a ona je u Hrvatskoj puno više nego u bilo kojoj drugoj zemlji u svijetu. Katolička crkva je ovdje duh naroda i temelj suverenosti RH.

Uopće ne pretjerujem kad kažem da bez Katoličke crkve ne bi bilo današnje Hrvatske. Već najmanje 200 godina hrvatski identitet vezan je isključivo uz pripadnost Katoličkoj crkvi. Tako nije samo s nama, već sa svim narodima na ovom dijelu Balkana. Crkva je odigrala ključnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta tijekom Austrougarske, ali još više tijekom obje Jugoslavije. I danas je teško objasniti kako netko može biti Hrvat, a da nije član Katoličke crkve. To jednostavno ne ide jedno s drugim. Hrvati nisu nacija i neće biti još dugo jer manjine u ovoj zemlji ne osjećaju se kao pripadnici hrvatskog nacionalnog identiteta niti ih pripadnici većine tako promatraju, a pogotovo one manjine koje ne pripadaju Katoličkoj crkvi.

Dakle, ovdje je crkva čuvar nacionalnog identiteta, Hrvatska duguje crkvi praktički sve. Zato je normalno što su crkva i država ovdje toliko isprepletene i međusobno ovisne. Crkva ne može bez državnog financiranja, a država ne može bez potpore crkvenih vođa. Ako to shvatimo, onda nam je jasno i otkud takvi nebulozni ugovori, i otkud toliki narodni otpor prema sekularizaciji.

Sekularizacija je u takvom stanju nemoguća i nezamisliva. Hrvatska će uvijek biti sekularna na papiru koji ne vrijedi puno (a u Hrvatskoj Ustav stvarno ne vrijedi puno), i samo na papiru. Da bi došlo do prave sekularizacije u praksi, mora doći do promjene u društvu, a za takve je promjene potrebno vrijeme.

U cijelom svijetu za promjene društvene svijesti treba vremena. Još prije 15-ak godina u Americi je bilo nezamisliva bračna jednakost, ali sad je nezamislivo i nema više praktički političara koji se tome protivi. I kod nas se društvo mijenja, ali u suprotnom smjeru. Čini mi se da je hrvatsko društvo 1980-ih, za vrijeme komunizma i bez medijskih sloboda, bilo puno liberalnije i tolerantnije nego danas, a trend je takav da ćemo za 5 godina lako moguće biti posljednja utvrda tvrdog konzervatizma u Europi.

Hoće li se taj trend promijeniti? Vjerujem da hoće, mora jednom, ali toj će promjeni prethoditi ekonomske promjene. Irci su se društveno liberalizirali tek nakon što su ostvarili veliki ekonomski prosperitet. Tako ćemo vjerojatno i mi, samo je pitanje kada. Nakon ekonomskog prosperiteta bit će puno normalnije i lakše otvarati i ovako "teška" pitanja kao što je odvajanje države i crkve ili prisilno financiranje crkve od strane onih koji nisu njeni članovi.

Zašto je potreban ekonomski napredak za to, pitate se? Ja mislim da je riječ u tome da siromašni ljudi imaju užitke u državnim prisilama nad manjinama i gaženju njihovih prava zato što drugih užitaka nemaju. Kad se ljudi obogate, onda više ne vide nikakav gušt u tome što njihov susjed ateist financira njihovu religiju protiv svoje volje. To je puno više psihološko nego praktično pitanje. Kad bi se crkva financirala dobrovoljnim porezom kao u Njemačkoj, Katolička crkva u Hrvata bi propala. Odjednom ovdje ne bi bilo ni 10 posto vjernika, to je valjda svima jasno. Crkva to jako dobro zna, ona zna kakve vjernike ovdje ima.

Ja sam i dalje optimist i vjerujem da će stvari jednom doći na svoje i mi ćemo se normalizirati kao društvo s funkcionalnom državom. Tada će biti i temelji za reviziju Vatikanskih ugovora. Samo što ne vjerujem da će to itko od nas doživjeti.