Zahtjev za ranijim odlaskom u mirovinu u pravilu znači zahtjev za nižom mirovinom.

Sindikati su opet u akciji. Opet "spašavaju stvar", postavljaju se kao zaštitnici radnika i zadnja brana pred naletima kopita zla "neoliberalnog kapitalizma". Od brojnih političkih, gospodarskih i društvenih skupina, oni su valjda jedna od dvije organizacije koje imaju dovoljnu financijsku i logističku organizaciju da provedu prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma na razini cijele države. Oni i crkva.

Velikim dijelom je to rezultat činjenice da su uvjeti za raspisivanje referenduma postavljeni nerealno visoko pa samo oni najbolje organizirani i sa znatnim financijskim sredstvima mogu uopće pomišljati na takav podvig.

Naravno, tvrde da predstavljaju sve radnike u Hrvatskoj, sadašnje i buduće. To nije točno. Sindikati su isključivo predstavnici svojih članova. Svojih TRENUTNIH članova. A činjenica je da su oko 1/3 radnika u Hrvatskoj zaposlenici države. I upravo je to okosnica sindikalnog članstva jer sindikati služe primarno kao pregovarači oko kolektivnih ugovora, folklora koji se odigrava svake godine, a svodi se na to da sindikati prijete štrajkovima te paralizom državnih institucija i kompanija u zamjenu za bolje uvjete ugovora, većinom plaću. Jer i nemaju što drugo tražiti, kolektivnim ugovorom je skoro nemoguće da država uruči otkaz lošem radniku, što je evidentno po samoj činjenici da je svega par ljudi dobilo otkaz u državnoj službi u zadnjih nekoliko godina. Kamo sreće da je to zbog toga što su radnici u ministarstvima, agencijama i kompanijama toliko pošteni i predani radu. Ali teško da je to slučaj s obzirom na to da se Hrvatska po svjetskim rang ljestvicama korupcija i efikasnosti javnog sektora konstantno nalazi na jako lošim pozicijama.

Znači, sindikati su čuvari sadašnjosti, trenutnog stanja, stabilnosti, nepromjenjivosti ili da se izrazim njima bliskim rječnikom; reakcionari. I to je njihova legitimna uloga, zbog toga postoje i zbog toga su plaćeni. Ali bitno je objasniti da nemaju nikakvo pravo predstavljati partikularne trenutne interese svojih članova kao interese cijelog društva, u sadašnjosti a posebno ne u budućnosti.

Jer sasvim je jasno da je trenutni mirovinski sustav neodrživ, potpuno i nepopravljivo. Podizanje dobne granice za mirovinu na 67 godina nije ni izbliza riješilo probleme mirovinskog sustava jer su ti problemi u samim temeljima. Jednostavno je nepopravljiv zato što je pisan na temeljima činjenica koje su vrijedile u nekom prošlom vremenu kada su vrijedile sasvim druge činjenice, od demografskih kretanja do omjera radnika i umirovljenika.

Ali to ne znači da je i trenutna minireforma mirovinskog sustava loša, pogotovo ne da treba vratiti kotač povijesti unatrag. Ideja je blesava i štetna, jer da bi vratili mirovinsku reformu unazad a da to ima ikakve šanse da funkcionira trebalo bi vratiti sve činjenice o demografskim kretanjima te omjeru radnika i umirovljenika u prošlost. A to nije moguće. Trenutna rupa u mirovinskom sustavu, što znači da uplate trenutnih radnika u mirovinski sustav nisu dovoljne za isplatu mirovina trenutnih umirovljenika, iznosi 18 milijardi kuna.

Ljudima možda izgleda da je zahtjev sindikata za vraćanjem dobne granice umirovljena na 65 godina u njihovom interesu, ali to bi bilo naivno. Može se staviti i da dob za umirovljenje bude i 55 godina, i to možda na prvi pogled izgleda idealno, ali to znači da će te mirovine biti minorne. Dapače, trenutni problem mirovinskog sustava je što je jako mali postotak ljudi odradio puni radni staž i ostvario puni iznos mirovine. Koji u relativnom iznosu (u odnosu na plaće) ne odudara od onih u ostalim zemljama EU. Onaj tko je odradio puni radni staž od 40+ godina ima u prosjeku mirovinu oko 4300 kn, što je cca 70% prosječne plaće u Hrvatskoj.

Problem je što manje od 20% umirovljenika ima puni radni staž, problem koji se održava još od vremena Jugoslavije.

Znači, možemo ako želimo odrediti da dob za ulazak u mirovinu bude 55 godina. Ili 50 godina. Pa i 40 godina, zašto ne? Ali onda treba prihvatiti da će mirovine biti beznačajne, manje od simboličnih. Sindikati prešućuju tu činjenicu i vjeruju da će se novac iz proračuna već nekako pronaći. Lijepa ideja, ali jako je malo prostora za tako nešto s obzirom na to da javni dug države iznosi 74% BDP-a, što je previše za državu gospodarske snage kao Hrvatska.

Možda bi mogli napraviti nužne reforme i rasteretiti gospodarstvo da ono može slobodno disati i stvarati novu vrijednost bez porezne pljačke državnih uhljeba. Ali to bi značilo i da treba smanjiti birokratsko-politički aparat, što će reći članove sindikata pa bi se oni opet bunili. Sindikati ne žele podizati dobnu granicu za umirovljenje, ali ne žele ni da njihovi članovi ostanu bez uhljebničkih pozicija.

Sindikati vjerojatno misle da se sve to može izbjeći tako da se radnici i poslodavci u privatnom sektoru još više oporezuju da bi se prikupili dodatni proračunski prihodi. Ali to je pilanje grane na kojoj sjediš jer bi se time uništilo i ono malo gospodarstva što je ostalo u državi i koje financira cijeli državni aparat.

Prema tome, sindikati ne zagovaraju ništa što bi odgovaralo radnicima jer samim svojim djelovanjem dovode do bržeg ekonomskog kraha i samim time demografskog, društvenog i moralnog raspada. Tako da sindikati radnicima rade medvjeđu uslugu koja će im se odbiti od glavu u budućnosti. Gledaju svoje partikularne interese, a ne interese države, građana, radnika i gospodarstva. Djeluju kao akcelerator sveukupnog odumiranja Hrvatske. Naivni, zlonamjerni i kratkovidni će ih podržati, a oni koji žele bolju budućnost sebi, Hrvatskoj i svojoj djeci će shvatiti da bi ovaj referendum bio samo novi čavao u lijesu Republike Hrvatske.