Škola je i odgojna ustanova. Do koje mjere je institucionalni odgoj djece prihvatljiv?

Škole su kod nas danas po definiciji odgojne i obrazovne institucije. Da su obrazovne je sasvim jasno i donekle efikasno. Odgojni dio može biti predmet prijepora jer se odmah pitamo, odgoj u skladu s kojim vrijednostima? Tko će dati osnovne smjernice tog odgoja na temelju kojih će onda nastavnici djelovati?

Posljednjih je godina najviše nezadovoljstva u javnosti izazvalo baš uvođenje dva odgoja – zdravstvenog i građanskog. Štoviše, čak i rat oko kurikularne reforme nije izazvao takve ostrašćene sukobe, kao rasprava o ova dva odgoja. To nam jasno pokazuje da građani ne žele da se na njihovu djecu institucionalno djeluje kroz nametanje ovakvog ili onakvog svjetonazora. Vjerojatno se većina još jako dobro sjeća pionira i kulta ličnosti koje smo mi srednjih godina prošli u školi pa žele izbjeći svaku natruhu toga. I to je jako pozitivno, s obzirom na  prilično nisku razinu svijesti o osobnim slobodama koja je , čini mi se, tipična za naše društvo.

Dakle, roditelji žele odgajati djecu u skladu sa svojim vrijednostima. Na to imaju svako pravo. Ionako će ta djeca kao tinejdžeri odbaciti većinu tih vrijednosti i pokušati se sami pronaći, kako je i dobro i normalno u tim godinama. Ipak, škola ne može biti potpuno bez odgojnog aspekta, prvenstveno zato što u njoj rade živi ljudi, a ne strojevi (namjerno ne kažem – roboti, vruća tema). Kao živi ljudi, što svjesno, što nesvjesno, funkcioniramo unutar nekog svog sustava vrijednosti i nužno su naš rad, naše riječi i naši stavovi obojeni tim vrijednostima. Ja ću kao liberalnija osoba tolerirati neki tip ponašanja u razredu dok će konzervativniji nastavnik to sprječavati.

Odgojno je djelovanje i podučiti djecu da pristojno pozdrave, kažu hvala i molim što, nažalost, ne nauče svi kod kuće. Odgojno je djelovanje i kad razrednik ili pedagog odvede učenika na stranu i upozori ga na nedostatak higijene koji nije dobar ni za njegovo zdravlje, a čini ga i predmetom poruge u školi. Takve stvari se jednostavno događaju i ja smatram da se nikad neće prestati događati. Liberalno je dopustiti malo veću slobodu djelovanja ljudima kojima smo već prepustili da nam se pola dana brinu o djeci. Upravo je napad pravilnicima paralizirao škole, koje su pomalo postale poprište svakojakog fiškalstva, neprestanih žalbi, molbi i sličnih stvari. No, to je druga tema, o sveopćoj prereguliranosti svih sustava.

Iz javnih škola treba izbaciti namjerno svjetonazorsko formiranje učenika, bilo prema desničarskim, vjerskim i tradicionalističkim vrijednostima (ne treba im nametati stavove o vjeri, seksu, politici i sl.), bilo s lijevih stajališta (opet isto). U školama treba učenike naučiti civiliziranom ponašanju u zajednici (jer kasnije kreću na posao, u društvo), osnovama pristojnosti ako se primijeti da to netko nije donio od kuće, te općim humanističkim vrijednostima koje su temelj naše civilizacije i oko kojih se svi možemo složiti (izbjegavanje nasilja kao očigledan primjer). I to je to. Možete primijetiti da ne predlažem da se učenike formira niti u skladu s liberalnim vrijednostima, jer bi baš to bilo antiliberalno. Atmosfera u kojoj se potiče slobodno mišljenje te razumno i odgovorno ponašanje je sasvim dovoljna.

Nastavnik treba biti svjestan samog sebe i svojih stavova te se kontrolirati da ih ne nameće djeci. A politika treba maknuti šape sa škola i pustiti ih da budu zajednice učenika i učitelja te mjesta gdje se stječu važna znanja i prva socijalna iskustva, a ne nametati novi svjetonazor svaki put kad se promijeni vlast.