Svako malo čitamo u novinama da je otkrivena neka lažna diploma kod nastavnika. Čitamo kako su nastavnici falsificirali diplome kako bi dobili radno mjesto u školi. U pravilu jednom kada su otkriveni nastavnici dobivaju otkaz. Otkaz dobivaju zato što su se lažno predstavili (rekli da imaju diplomu koju nisu imali). Ove afere bi nam trebale poslužiti da preispitamo naš školski sistem te da vidimo postoje li načini da se sistem poboljša, ali u isto vrijeme optimizira.

Falsificiranje diplome se može promatrati iz dvije perspektive: etičke i tehničke. S etičke strane stvar je čista, laganje je osobna karakteristika koja je nepoželjna te treba biti kažnjena. Dakle, ako je profesor lagao, onda ga se treba maknuti s tog radnog mjesta. Ali onda ne smijemo samo gledati diplome, već moramo pregledati sve informacije koje su uzete u obzir prilikom zaposlenja. Bilo kakva laž treba odmah biti razlog za otkaz, npr. traženo je 5 godina potrebnog radnoga staža, kandidat je naveo da zadovoljava uvjet iako ima samo dvije godine. Ne radi se o drakonskim kaznama, već se radi o fair-playu i na kraju profesori osim tehničkih znanja trebaju imati moralne karakteristike društva.

S tehničke strane stvari postaju malo kompliciranije. Imamo primjer gdje je profesorica predavala 24 godine u srednjoj školi bez potrebnih kvalifikacija. Gledano s etičke strane, ona treba odmah dobiti otkaz – društvo ne smije nagrađivati lažove. S tehnicke strane nije baš jasno da je loše radila svoj posao, barem ne postoje informacije da je loše radila svoj posao. Vrlo je moguće da ga je radila jako dobro.

U pravilu stalno slušamo da su diplome lažirane i da zato treba sve istražiti i podijeliti otkaze ljudima koji stvarno nemaju diplome – etički ispravan stav, ali isto tako i politički jednostavan. Zašto ne bismo možda iskoristili ove primjere da se zapitamo jedno puno teže, ali strateški isto tako važno pitanje: jesu li potrebne kvalifikacije stvarno relevantne?

Teško je za vjerovati da je potrebna fakultetska diploma da se može djecu naučiti čitati, pisati, zbrajati, oduzimati, itd. Većina ljudi ima dovoljno znanja nakon srednje škole da predaje u osnovnoj skoli. Možda zvuči malo kontroverzno, ali je istinito. To je možda najbolje vidljivo iz rezultata istraživanja u Kanadi gdje su usporedili učenike koji su pohađali nastavu kod kuće ("homeschooling"), a nastavnici su im bili roditelji, s učenicima koji su pohađali nastavu kod profesionalnih učitelja u školi.

Istraživanje je pokazalo da u 5 od 7 ispitanih područja učenici koji su pohađali nastavu doma u strukturiranom okruženju imaju puno bolje rezultate od učenika koji su išli u školu – razlika nije bila zanemariva već za cijelu ocjenu bolja tj. učenici koji su bili doma imali su u prosjeku znanje za ocjenu više nego učenici u javnim školama. Razlika u ocjenama nije bila povezana s obrazovnim stupnjem roditelja. Kada su učenici imali nastavu doma u nestrukturiranom okruženju, rezultati su otprilike bili slični kao i rezultati u javni školama. Možda ovo istraživanje objašnjava zašto nije bilo moguće ranije otkriti da učiteljica nema diplomu – imala je dovoljno znanja da predaje učenicima.

Kako preispitati kriterije? Naravno da je odgovor sastaviti skupinu ljudi koji će mirne glave razmotriti cijelu situaciju i onda izraditi studiju. Međutim, tu skupinu je potrebno pomno odabrati. Sindikati će se odmah javiti da su oni jedinstveno kvalificirani da sudjeluju, ja ih ne bih primio. Učitelji će isto tako odmah naći svoga predstavnika koji mora voditi takvu skupinu, ja bih ih pozvao da sudjeluju, ali ne da vode glavnu riječ. Političari će naravno reći svoje, potrebno ih je isto tako pozvati da sudjeluju kako bi se dobio politički legitimitet takve skupine, ali isto tako oni ne bi smjeli voditi takvu skupinu. Za voditi takvu skupinu ja bih pozvao ljude iz inzoemstva koji nemaju veze sa školstvom, ali su se iskazali sa svojim analitičkim znanjem – vrlo vjerojatno to bi mogao biti neki management consultant koji organizira korporativne obrazovne programe.

Takvim pristupom bismo mogli dobiti neovisnu sliku, koja ne bi pogodovala specijalnim interesima (sindikatima i njihovim članovima).

Koliko nas kosta sadašnji regulatorni okvir?

Gledajući samo Sveučilište u Zagrebu, upisne kvote, trajanje i trošak, možemo doći do polazne ideje koliko nas sadašnji regulatorni okvir košta i koliko bi mogli uštedjeti. Na Učiteljskom fakultetu za predškolsko obrazovanje studij traje dvije godine, cijena pune participacije za akademsku godinu 2018/2019 je 9.200 kuna. Za učitelje je potreban petogodisnji studij, koji uz punu participaciju kosta 7.200 kuna godišnje. Ukupno fakultet ima 1.851 redovito upisanih i jos 616 izvanrednih. Upisna kvota za prvu godinu predškolskog obrazovanja je 270 studenata, a za učitelje u školama kvota je 263. PMF jos ima dodatnu kvotu za učitelje koja ukupno iznosi 246 studenata, školarina je 8.400 kuna godišnje. Dakle, u prosjeku prvu godinu pohađa 779 studenata, što košta državni proracun oko 24.8 milijuna kuna godišnje i to samo za zagrebačko sveučilište.

Ako bismo kvalitetno mogli smanjiti trajanje studija na jednu godinu, dolazimo do velikih ušteda. Konkretno oko 18,5 milijuna kuna, što je ušteda od skoro 75%. Uštede u administraciji bi još povećale taj učinak. Možda male brojke za cjelokupni sistem koji nas godišnje košta oko 17 milijardi kuna, ali je to potreban početak da počnemo trezveno razmišljati koliko nas košta nepotrebna regulativa.