Ovaj tjedan su se dogodila dva slučaja u kojima je ograničena sloboda govora, ali na različite načine i različitim metodama. Prvi, vezan za Janicu Kostelić, hrvatskoj je javnosti dobro poznat, a drugi koji je vezan za mladog hrvatskog intelektualca Marijana Knezovića, porijeklom iz Hercegovine, prošao je sasvim neprimijećen. Oba slučaja su povezana sa širim političkim igrama i načinom na koji politika u Hrvatskoj i BiH drži stanovništvo pod kontrolom.

Politika ne trpi slobodu govora, političkim elitama ona predstavlja samo smetnju u uspostavi njima poželjnog javnog diskursa. Jednostavna činjenica je da ljudi koji nisu slobodni da govore što žele, nisu slobodni ni da misle što žele jer govor je najiskreniji i najdirektniji katalizator naših misli. Političarima je to problem jer cilj ustanovljenih glavnih političkih igrača nije da ljudi budu slobodni, već da budu poslušnici koji će ne samo govoriti, nego i razmišljati na način koji im politički establishment odredi. Kada se i dopusti sloboda govora, ona je samo dopuštena unutar legitimnih tema koje su političke elite odredile da mogu biti političko bojno bolje.

Ali to nije sloboda govora, to je opet strogo kontroliran proces kojim politika mijenja stavove ljudi u skladu s vlastitom promjenom prihvaćene paradigme stavova. I zbog toga je svaka nova politička opcija koja razbija zidove politički korektnog govora dobrodošla, posebno kada je konstruktivna i kada ne samo da prakticira slobodu govora, već i tim prakticiranjem ruši ustanovljeni politički poredak tj. medijske, gospodarske i društvene strukture koje je politički establishment uspostavio da bi štitio svoje interese.

Nije svaka sloboda govora konstruktivna, ali svaka sloboda govora ruši zidove politički korektnog diskursa i stvara prostor za konstruktivnu slobodu govora. Zbog toga treba podržavati sve političke opcije koje ruše granice uspostavljenog političkog diskursa, a posebno one koje prakticiranjem i slobode govora i realpolitike otkrivaju svu trulež, elitizam, klijentilizam i dogovornu podjelu plijena trenutnog političkog duopola.

Jer sloboda govora je u svojoj suštini protu-elitistička, svenarodska i iskrena. Elite ne vole slobodu govora jer sloboda govora ruši konformističko dogovorno ponašanje u svrhu ostvarivanja manipulativnog sistema koji bi upravljao riječima, a time i mislima svih pojedinaca u društvu.

Vratimo se na dva primjera spomenuta na početku teksta. Složit će se svi da je Janica Kostelić napravila jako puno i za sport u Hrvatskoj, i za skijanje, i za samu promidžbu Hrvatske, ali činjenica je da je se između naroda koji ju je idealizirao i obožavao i političkih sinekura koje i Hrvatsku i sport drže u klijentelističkom zagrljaju destruktivnih polumafijaških interesa, opredijelila za ove druge.

Sama činjenica da je policija uhitila šest pripadnika Torcide jer su je verbalno izvrijeđali zbog njenog apologetskog odnosa prema klijentelističkim strukturama u politici i sportu, je ništa drugo nego provođenje legalnog sankcioniranja verbalnog delikta. A verbalni delikt je jedno od glavnih oruđa svakog represivnog autoritativnog nedemokratskog aparata. Verbalni delikt je kao ustanovljeni zakonski propis postojao i u Jugoslaviji te su nebrojeni hrvatski intelektualci, politički disidenti i borci za ljudska prava zatvarani i mučeni pod izlikom tog totalitarnog zakonskog konstrukta. Izgleda da je verbalni delikt još uvijek dio djelovanja političkih elita u svrhu gušenja nepoželjnog, tj. politički opasnog (po njih) ponašanja, iako on više ne postoji kao zakonska kategorija.

U tom leži sva tuga trenutne neovisne Hrvatske. Iako smo izašli iz Jugoslavije, Jugoslavija nije izašla iz nas, samo je to gušenje slobode govora danas više „europejski“, manje izravno, manje nasilno. Ali kada klijentelističke političke elite detektiraju opasnost za svoje održavanje, lako se vraćaju sličnim metodama koje je imala partija u Jugoslaviji. U Hrvatskoj je stvorena iluzija političkog izbora, političkog pluralizma i, ako se malo dublje uđe u funkcioniranje hrvatskog političkog sustava, sasvim je jasno da se ustvari radi o dogovornoj podjeli plijena. HDZ i SDP danas djeluju kao dvije frakcije iste stranke, kao što je nekad postojalo više frakcija unutar Komunističke partije, ali baš kako je nekada svako propitkivanje partijskog establišmenta i vlasti bilo sankcionirano, očigledno je i dana svaki pokušaj kritiziranja klijentelističkog političkog duopola nedopušten.

Mediji stvaraju iluziju pluralizma, ali svjedoci smo kako se svi glavni mediji ujedine oko obrane samog duopola pa imate slučaj kada „lijevi“ mediji slave vođu „desnice“ jer je izbacio iz političkog sustava onaj remetilački faktor koji je dovodio u opasnost ustanovljenu duopolsku podjelu plijena.

Samo zato što je Janica Kostelić „javni djelatnik“ i dio vladajućih političkih struktura, to ne znači da nije dopuštena kritika pa i vijeđanje njenog djelovanja i njenih riječi. Kao što smo već pisali, i vrijeđanje je sloboda govora sve dok ne ugrožava osobnu i financijsku sigurnost osobe koju se vrijeđa. Prihvatiti bilo što osim toga znači prihvatiti kategoriju verbalnog delikta, znači prihvatiti istu legalnu kategoriju po kojoj su nebrojeni hrvatski intelektualci zatvarani u Jugoslaviji. To znači prihvatiti da su sve žrtve Domovinskog rata, svi borci za slobodu i neovisnost, svi politički disidenti koji su zatvarani i mučeni, bile uzaludne jer je isti sistem opstao samo pod drugim imenom.

Hercegovina je zanemarena u Hrvatskom medijskom prostoru, osim kada se nekritički osuđuju njeni stanovnici za gospodarsko parazitiranje na hrvatskom proračunu. Zašto kažem da je to nekritički? Iz jednostavnog razloga što se gleda samo jednu stranu financijske razmjene, a zanemaruje drugu. Hrvatske kompanije ostvaruju velike prednosti od trgovine s Hercegovinom, a npr. HEP godišnje ostvaruje velike prihode od korištenja Buškog jezera koji se mjere u desetcima milijuna kuna dok mnogi hrvatski intelektualci dolaze iz Hercegovine. Slažem se da bi glasovanje trebalo biti puno drugačije uređeno i da je nedopustivo da stanovništvo jedne države ima toliko veliki utjecaj na politički proces u drugoj državi, ali mi jako smeta prikazivanje Hercegovine kao financijske rupe Hrvatske jer se u medijskim tekstovima prikazuje samo jedna strana gospodarskog međudjelovanja između RH i BiH.

Da se vratim na slobodu govora i dotičnog Marijana Knezovića. Naime, nedavno je u Mostaru održan Thompsonov koncert, na kojem je uvodni govor trebao održati upravo Marijan Knezović i to je bilo najavljivano mjesecima unaprijed kao sastavni dio samog koncerta. Oko Thompsona svatko ima svoje mišljenje i nedvojbeno je da je Thompson zbog određenih pogrešaka iz svoje prošlosti jako kontroverzna osoba, međutim sam Thompsonov koncert ne može biti sporan sve dok na njemu ne poziva na nasilje prema drugima.

Kako sam rekao, govor mladog intelektualca Marijana Knezovića je mjesecima prije najavljivan kao sastavni dio programa te je sigurno puno ljudi znalo kako će taj govor izgledati. Međutim, nekoliko SATI prije samog koncerta, govor je otkazan.

Je li govor bio dijelom političkog karaktera? Vrlo vjerojatno. Jesu li mnogi znali kako će taj govor izgledati? Sigurno. Je li Marijan namjeravao u tom govoru pozivati na nasilje i mržnju? Poznajući samog Marijana, koji se javno nekoliko puta po raznim hrvatskim i bh medijima deklarirao kao liberal te sudeći po nekim dijelovima govora koji su izašli u javnost, uvjeren sam da u tom govoru nije bilo nikakvog pozivanja na bilo kakvo nasilje i mržnju.

Zašto su onda političke elite, koje iskreno stoje iza samog koncerta, zabranile Marijanu da kaže što želi? Kao i uvijek, zbog toga što su se političke elite našle ugrožene, i to ne Marijanom i njegovim govorom nego pisanjima Marijanovog strica fra Marija u jednom tekstu otprije par dana koji se kritički osvrnuo upravo na te hrvatske političke elite u BiH. Mnogi su se očito našli prozvanim u tom kritičkom tekstu te su zbog toga poslali poruku Marijanu i njegovu stricu, ako ne budu poslušni da će biti društveno i politički marginalizirani. Čisti partijski pritisak, iako Marijan nije u ni jednoj stranci. Poruka je jasna, budi poslušan političkim elitama ili budi ušutkan. Govori samo ono što ti partija kaže da smiješ govoriti.

Isti ti politički predstavnici Hrvata u BiH tvrde da su Hrvati nositelji europskih vrijednosti u BiH. Razmislite o razini licemjerja, tvrditi da predstavljaš i da si nositelj europskih vrijednosti, a istodobno zabranjivati govore jednog mladog intelektualca, i to ne zbog toga što je on osobno napravio nešto što ti se ne sviđa, već netko iz njegove obitelji. Gospodo „politički predstavnici hrvatskog naroda u BIH“, niste vi nikakvi nositelji europskih vrijednosti jer cenzura i zabrana govora nije europska vrijednost, nego komunistička „vrijednost“, ista ona protiv koje su se borili svi hrvatski intelektualci, politički disidenti, društveni aktivisti, branitelji i civili, od Slavonije preko Istre do Hercegovine. Vi ste ovim pokazali da ste isti kao i Komunistička partija Jugoslavije, samo pod drugim imenom. Vi ste tim činom pljunuli na svaki grob, svaku ranu, svaku ožalošćenu majku, sve one koji su se borili protiv takvog sistema, i to ne samo Hrvate, već i sve druge - od muslimana, Makedonaca, Crnogoraca, Srba, Slovenaca i svih drugih pojedinaca koji su se borili, krvarili i umirali protiv jugokomunističkog jednoumlja, ma s kojom se nacionalnosti i vjerom  identificirali.

Koji je zaključak, pitate se? Zaključak je da i Hrvati, i svi ostali narodi bivše Jugoslavije, još uvijek žive u političkom sistemu čiji se obrazac ponašanja nije puno promijenio od vremena kad su sve te političke elite bile samo dio Komunističke partije jer sve današnje glavne stranke su samo nasljednici partije i njenih struktura. Zatiranje slobode govora koje oni danas provode, bilo direktno ili indirektno, je ista stvar koja se provodila u Jugoslaviji.

Ako je Komunistička partija bila tamničar jugoslavenskih naroda, onda su današnje političke elite tamničari hrvatskog, srpskog, bošnjačkog, crnogorskog, makedonskog i slovenskog naroda i svim ostalim građanima koji žive u tim državama.