"Preživjela je stabilizacije, par-nepar, nestašice hrane, turobna vremena, Domovinski rat, skloništa, ali u borbi s punom jačim neprijateljem, galopirajućim turizmom koji se dogodio Splitu, kultna konoba Tri volta, danas Zalogajnica Dioklecijan, pala je kao pokošena."
Tako počinje
srceparajući tekst o propasti "nadaleko poznate i slavne" konobe koju je navodno uništio "galopirajući turizam". Ostatak teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji samo gradi na tu podlogu o narativu kako turizam uništava Split, baš kao Dubrovnik i ostale gradove uz obalu koji padaju pod naletima kopita galopirajućeg turizma.
Što je ustvari uništilo konobu, koja nije bila ni kultna, jer se radi o običnoj zalagaonici u kojoj se mogao pojesti brzi, masni i jednostavni obrok, niti je pokošena jer samo zatvara vrata preko zime jer je poslovna procjena vlasnika da mu se izvan sezone ne isplati poslovati?
Uništilo ju je vrijeme.
To se da iščitati iz samog uvoda teksta u Slobodnoj, jer su navedeni svi periodi kada su Split i građani Splita bili puno siromašniji nego danas te je brzi, masni i jednostavni obrok bio vrhunac onoga što su mogli priuštiti. Radi se o propasti modela poslovanja baziranom na jeftinim "marendama" (u Zagrebu bi se reklo "gablecima") za okrjepu gladnog radništva, urbane sirotinje i putnika u tranzitu, a uslijed dolaska turizma i gostiju veće platežne moći, koji ipak traže nešto više od "paštafažol, tripice, lešo" i ostale pučke đakonije.
Ta "kultna" konoba po internetskim stranicama specijaliziranim za ocjenjivanje turističkih objekata ima ocjenu od 3,1 do 3,5, s time da pozitivni komentari većinom spominju ugodnu lokaciju (ipak se radi o samoj Dioklecijanovoj palači), a negativna iskustva se kreću od žalbi na neljubaznost i sporost osoblja do "lokalaca" koji im pokušavaju prodati drogu. Doduše, na kvalitetu hrane nema žalbi, ali ni posebnih pohvala.
Bilo kako bilo, ideja da jedan te isti model poslovanja može funkcionirati u uvjetima "...stabilizacije, par-nepar, nestašice hrane..." i u uvjetima grada koji se pokušava etablirati kao respektabilno turističko odredište, sama po sebi je apsurdna. Stari Splićani su možda naviknuti na čekanje sat vremena za jednostavan obrok i neljubazno osoblje, ali turist koji dolazi iz EU (što je većina gostiju u centru Splita) nije navikao na takav tretman i ne želi ga tolerirati.
Rezultat? Jako loše ocjene na glavnom sredstvu informiranja modernih turista, internetu. Pametan turist će prvo pogledati recenzije ostalih gostiju na internetskim stranicama i zaključiti da nije baš najbolja ideja tu zalaziti.
Ali ustvari se priča o propasti jednog socijalističkog mini-relikta, sličnog socijalističkim mega-reliktima kao što su velike kompanije, i naslijeđenog mentaliteta, uslijed promjena koje donosi bogatstvo.
Nije problem s turizmom nego s time što više nema dovoljno gostiju u zimskim mjesecima zbog toga što su ljudi iselili iz samog centra grada. Zamislite čuda, ljudi su prvom prilikom prodali male skučene objekte stare po nekoliko stotina godina, koji više nisu adekvatni a život u 21. stoljeću, i odselili izvan centra u novije stambene objekte izgrađene unazad nekoliko desetaka godina. Strašno da ljudi kada su u mogućnosti žele živjeti u udobnijem okruženju.
Tu mogućnost im je pružio upravo turizam, zbog kojeg su cijene i malih objekata u centru grada porasle jer se u uvjetima turizma radi o lokaciji koja se može iskoristiti za obavljanje ugostiteljske, hotelijerske i drugih turističkih djelatnosti, a taj rast je bio dovoljan da se mali objekt u centru grada može prodati i od toga novca kupiti puno veći stambeni objekt izvan centra.
Split je inače dosta zgusnut grad, nimalo nalik proširenom Zagrebu u kojem su udaljenosti između građevina jako velike, što znači da je put do centra grada relativno kratak iz bilo kojeg dijela grada. Da, više nema stanovništva koje živi u samoj Dioklecijanovoj palači, ali tko želi pojesti kvalitetnu hranu na divnoj lokaciji će bez problema napraviti relativno kratak put, jer je većina dijelova Splita udaljena od samog centra svega 15-20 minuta hoda ili 10-ak minuta vožnje.
Konoba je izgubila goste ne zbog toga što su se oni odselili predaleko pa više nisu u mogućnosti dolaziti, nego što su dobili više mogućnosti za odabir mjesta na kojem će jesti, što zbog boljeg imovinskog stanja, a što zbog većeg broja ugostiteljskih objekata nego prije 20, 30 ili 40 godina.
Bunt se ustvari svodi na nesposobnost da se pobijedi konkurencija i zadovolje zahtjevi za većom kvalitetom. Naricanje za vremenima "...stabilizacije, par-nepar, nestašice hrane..." jer ti je tada bilo lakše poslovati, a sada se trebaš gnjaviti s nekakvom konkurencijom, ljubaznošću prema gostima i većom ponudom, iako su te promjene rezultat boljeg imovinskog stanja i standarda svih stanovnika grada, krajnje je nemoralno. Kao da bi svi ponovno trebali postati sirotinja i vratiti se u centar da bi neka konoba mogla nastaviti poslovati kao u neka prošla, siromašnija vremena. Krajnje nemoralna ideja.
Uostalom, jedine zemlje u kojima ljudi još žive u zdanjima starima po nekoliko stotina godina su nerazvijene zemlje u kojima stanovništvo nema izbora, kao što je npr. Kuba. U razvijenom svijetu većina stanovnika ne želi živjeti u malim zdanjima iz vremena Rimskog carstva.
Ostatak litanije o tome kako gradska jezgra Splita propada zbog tog prokletog turizma je posebna glupost koju valja izdvojiti. Kao netko odrastao u Splitu, mogu o tome govoriti iz osobnog iskustva. Centar Splita je 90-ih godina i prvih godina 21. stoljeća bio mjesto u koje se ne zalazi kada padne noć, bar ne djeca i žene. Mjesto prostitucije, narkomanije i sitnog kriminala. Svi koji su mogli htjeli su živjeti izvan Varoša, Geta, Radunice i drugih dijelova centra grada. To nije bila nikakva kozmopolitska utopija kao što danas pokušavaju prikazati mnogi nostalgičari. Što se može razumjeti, ipak je mladost svima draža od starosti pa ju svi romantiziraju, ali to ne znači da je to istina.
