Iako još uvijek traje trgovinski rat između SAD-a i Kine i po svemu sudeći će trajati još dugo, postoje i pozitivni primjeri širenja slobodne trgovine u svijetu. Novi glavni zagovornik slobodne trgovine u 21. stoljeću je postala EU koja je intenzivirala napore prema dogovaranju slobodnijih trgovinskih uvjeta između država članica EU i ostalih država svijeta. No, unatoč trenutnom trgovinskom ratu izgleda da i SAD i Kina žele slobodniju trgovinu s ostalim državama jer su i oni intenzivirali potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini.

Iako je još prije 21. stoljeća EU imala nekakav oblik slobodnotrgovinskog sporazuma s cijelim nizom zemalja (Švicarska, Norveška, Island, Izrael, Jordan, Meksiko, Maroko, Južnoafrička Republika, Tunis, Turska), zadnjih 19 godina je trend širenja slobodne trgovine dodatno ubrzan.

U razdoblju 2000.-2005. trgovinski sporazumi su potpisani i ratificirani s Alžirom, Čileom, Egiptom, Libanonom i Sjevernom Makedonijom. U razdoblju 2005.-2010. trgovinski sporazumi su potpisani i ratificirani s Albanijom, BIH, Crnom Gorom i Srbijom. U razdoblju od 2010. do danas su još potpisani ugovori o slobodnoj trgovini s Južnom Korejom, Gruzijom, Japanom, Kosovom, Moldavijom i Ukrajinom. Svi navedeni sporazumi o slobodnoj trgovini su i ratificirani te su trenutno na snazi.

Potpisani i čekaju ratifikaciju su sporazumi s Kanadom, većinom država istočne i južne Afrike, Karipskim državama i državama Srednje Amerike kao i nekoliko država Južne Amerike (Paragvaj, Ekvador i Kolumbija). U tu skupinu spadaju i Singapur te Vijetnam. Završeni su i pregovori s mnogim državama zapadne Afrike, istočne Afrike i "Mercosur", trgovinskim blokom koji čine Brazil, Argentina, Urugvaj i Paragvaj. Prošle godine su započeti pregovori s Australijom i Novim Zelandom.



Ni SAD u 21. stoljeću nije spavao pa se zona trgovinskih sporazuma SAD-a s drugim državama neprekidno proteže od Kanade do Čilea, a slične sporazume SAD ima s Australijom, Južnom Korejom, Singapurom i Izraelom. Kina nije ništa manje ambiciozna pa ima sporazum o slobodnoj trgovini s ASEAN državama, udruženja kojeg sačinjavaju sve države jugoistočne Azije, Australijom, Japanom, Južnom Korejom, Novim Zelandom, Pakistanom, Švicarskom, Islandom, Gruzijom, Čileom, Peruom i nekoliko država Srednje Amerike. Trenutno traju pregovori s Izraelom i Norveškom.

Utrka za što slobodnijom međunarodnom trgovinom je počela početkom 21. stoljeća, a EU ne zaostaje za SAD-om i Kinom, dapače može se tvrditi da predvodi.

Treba biti svjestan da sporazumi o slobodnoj trgovini nikada nisu sporazumi o potpuno slobodnoj trgovini. Za takav oblik potpuno slobodne trgovine je potrebna bescarinska unija kao što je EU. Sporazumi smanjuju trgovinske barijere na minimum, ali ih ne ukidaju. EU čak i prema starom trgovinskim partnerima primjenjuje carine. Istina, one su minimalne i izgledaju gotovo simbolično u odnosu na "prave" carine kojima države štite domaću proizvodnju, ali postoje. Većina trgovinskih sporazuma ne ukida carinske barijere sasvim, ali ih minimalizira, no to isto potiče trgovinu između dvije zemlje.

Proces usuglašavanja novih trgovinskih uvjeta je dugoročan i kompliciran proces, u kojem svaka strana pokušava izvući najpovoljnije uvjete za svoje gospodarstvo. To je apsurdno, zbog toga što bi najbolji uvjeti za sve bili da nema nikakvih carina, ali problem čine razne necarinske barijere kao što su subvencije, kvote, otežavanje carinskog postupka, inspekcije, razni pravilnici i regulacije.

Teško je tvrditi da je trgovina poljoprivrednim proizvodima između dvije države sasvim slobodna ako u jednoj postoje velike subvencije, a u drugoj ne. Iako će druga država profitirati jer će prva praktički subvencionirati i time snižavati cijenu koju građani druge moraju platiti za neki proizvod, što im podiže realni dohodak, razne interesne skupine iz države bez subvencija će se usprotiviti takvoj praksi. Premda će stanovništvo u cjelini i neke industrije imati koristi od toga, industrija pogođena subvencijama će odjednom postati nekonkurentna na domaćem tržištu baš kao što je i na inozemnom, a to neće biti rezultat njene neefikasnosti nego subvencija koje omogućavaju proizvođačima iz prve države da imaju dampinške cijene.

To narušava tržišnu utakmicu u zemlji bez subvencija jer dovodi do odumiranja industrija koje su sasvim održive s aspekta slobodnotržišne efikasnosti, a uništavaju ih netržišne politike države sa subvencijama.

Zbog sličnih netržišnih mjera, koje postoje u svakoj državi zavisno o intenzitetu, pregovori o slobodnijoj trgovini se vode jako oprezno. I jedna i druga strana su svjesne da suprotni tabor koristi brojne necarinske trgovinske barijere pa se cijeli proces odigrava s velikom dozom nepovjerenja i paranoje.

Osim primjera subvencija često se koriste pravilnici i regulacije. Za primjer, razni zdravstveni pravilnici EU nisu isključivo pitanje javnog zdravlja nego i način uspostavljanja necarinske trgovinske zaštite vlastitih proizvođača.

Kina ipak ima više prosječne carine od SAD-a i EU, što je i bio jedan od argumenata za početak trgovinskog rada od strane SAD-a. No ono što je zaista glavni kamen spoticanja su necarinske barijere, koje koriste sve tri strane, ali ipak najviše Kina kroz megakorporacije u državnom vlasništvu, subvencije, prisilni transfer tehnologija i čestu industrijsku špijunažu.

U svim trgovinskim pregovorima vrlo bitan je i pravni okvir uključenih država. Ako je zaštita intelektualnog vlasništva jako visoka u jednoj, a niska u drugoj, onda će kompanije iz druge imati prednost zbog toga što će im biti potrebni puno manji izdaci na R&D jer će ga jednostavno krasti iz kompanija iz prve države. Korumpiranost pravosuđa, dužina pravnih procedura, poštivanje ugovora i zaštita vlasničkih prava su dodatan segment koji otežavaju pregovore oko slobodne trgovine.

Iluzija je vjerovati da će svjetska trgovina s ovim sporazumima postati slobodna. Uvijek će postojati načini na koje će se narušavati pošteni trgovinski odnosi između dvije strane, a interesne skupine će uvijek pokušavati iskoristiti državne institucije da zaštite svoju poziciju. Kao što nikada neće postojati sasvim slobodno tržište, tako neće postojati ni sasvim slobodna trgovina. I jedno i drugo su nedostižni ideali za koje znamo da su utopija.

Zagovornici slobodnog tržišta nikada nisu ni tvrdili drugačije. Ali to ne znači da kretanje prema tim idealima nije korisno. Dapače, i slobodnija trgovina i slobodnije tržište su povezani s većim bogatstvom, koje je povezano s dužim životnim vijekom, boljim zdravstvenim pokazateljima, manje siromaštva, boljim obrazovanjem, općenito višim prosperitetom, a pozitivno korelira i s anketnim životnim zadovoljstvom. Slobodno tržište i slobodna trgovina nisu jedini preduvjeti blagostanja, ali jesu nužni.