Smatraju li hrvatski mediji da su čistačice maloumne?

"Čistačice moraju direktoru prati Mercedes!" - vrišti s naslovnica tabloida i portala. Zamisli skandala, čistačice koje inače peru, da oprostite, tuđa govna i usmrđeni urin na plus 40, moraju prati nečiji automobil. Još koju godinu socijalističkog zaglupljivanja i očekujem naslove poput; "Tajnica direktoru morala skuhati kavu i dodati Natren" ili "Vozač šefa do Rijeke vozio bez stajanja, a malo mu se pišalo".

Na trulom protestantskom, kapitalističkom i anglosaksonskom zapadu, u garažama, autopraonicama i na benzinskim crpkama ljeti aute peru djeca više srednje klase, bogataša, a nerijetko i ultrabogataša. Baš zato što ih roditelji žele naučiti da je svaki posao častan, da svaki dolar, euro ili funtu valja pošteno zaraditi. Mnogi kasnije uspješni poduzetnici svoju poslovnu karijeru započeli su pranjem tuđih automobila u ranoj mladosti.

Sjećam se doba jednostranačkog socijalizma (sada imamo višestranački) kada je moja mama, kao profesorica, uljudno zamolila čistačicu da nakon dugog ignoriranja očisti školski hodnik prepun blata. Ne zbog svojeg hira, nego jer je žalila djecu što su se na njemu igrala. Na to je čistačica postala sva goropadna pa s proleterskim gnjevom na usnama te spominjanjem rodbine svoje izlaganje završila rečenicom koja savršeno sumira ludost socijalizma: "Nećeš ti na plavu kutu!". Ona je, naime, mislila da je riječ o klasnoj borbi.

Apsurdno je da upravo socijalizam i njegova priglupa dogma o klasama ljude zakiva na mjesto, obeshrabruje ih u životnim promjenama i uništava bilo kakvu ambiciju. U njemu bi čovjek do mirovine radio isti posao i ne bi ni pomislio napredovati, postati bolji i stručniji ili da, ne daj Bože, sa znanjima koje je stekao otvori neki svoj biznis. U njemu je kuhar u menzi uglavnom ostajao kuhar, čistačica u školi je ostajala čistačica, inženjer u državnoj hidroelektrani je ostao inženjer. Do penzije. Upravo socijalizam ne vjeruje u čovjeka, koliko god se kleo u njega.

Drugi problem je što naše društvo ismijava rad, ruga mu se i govori ljudima da su neka zanimanja ili poslovi poput pranja gazdinog auta sramotni. A nisu. Svako je zanimanje časno, dok god svoj posao radiš predano. Biti čistačica, smetlar, pa i prostitutka mnogo je časnije zanimanje od sveučilišnog profesora, ustavnog suca ili primarijusa u bolnici koji su do posla došli protekcijama, a na njemu ljenčare, fušare ili su korumpirani.

Sama činjenica da se mediji prema čistačicama odnose kao da su maloumne pa same ne mogu odlučiti je li pranje gazdinog auta okej ili nije, govori da si uzimaju za pravo odlučivati umjesto njih, što je zapravo ultimativna uvreda. Jer oduzimanje poslovne sposobnosti znači da je osoba ozbiljno intelektualno potkapacitirana ili, još gore, da je teški psihopat.

Naravno, reći će socijalni pravednici, čistačica je na to prisiljena jer nema alternative. Osim u neoliberalnoj Irskoj i Bavarskoj. Da, gospodo, ali drugog posla nema baš zato što državom vlada socijalistički mentalitet koji u svakom poduzetniku vidi neprijatelja, strani kapital smatra sumnjivim izrabljivačem hrvatskog čovjeka, a uz to, sami građani koji su žrtve redovito biraju stranke sklone bilo kojeg ulagača oženiti za postotak u "đe sam tu ja" orgijama. Uz to, u etatističkoj Hrvatskoj, glavna alternativa Bosi sve je ove godine bio Konzum, paradržavni kombinat darovan stranačkom frendu i financijeru Todeku koji je čistačice i prodavačice tretirao vrlo slično.

Ozbiljan poduzetnik se, naravno, ne ponaša kao klošar, nego auto opere u profesionalnoj autopraonici, ali to je isto tako očekivana odluka, poduzetnici imaju pravo biti škrti. No, jednom kada Hrvatska postane normalna kapitalistička država s vladavinom prava i politikom kao slugom gospodarstva, a ne aktivnim igračem, sve dobre čistačice, prodavačice i skladištari otići će nekom drugom, pametnijem i manje škrtom poslodavcu. Sve to se već odavno događa u turizmu koji je doživio boom jer ga čak niti naša birokracija i suludi mentalitet nisu uspjeli uništiti.

Najgora kazna za lošeg poslodavca je da ga napuste dobri radnici. Korumpirana država i njeni nesposobni organi taj problem ne znaju i ne žele riješiti. Medijski pritisak je okej, ali isto tako, valja primijetiti da on opada s brojem uloženih kuna u oglašavanje. Zato smo za probleme Bosinog kolege Todorića saznali tek kada je sve već bilo gotovo. A složit ćete se, oni su nemjerljivo veći od pranja nečijeg Mercedesa.