Gospodarski uspjeh Nijemci ne duguju Angeli Merkel nego njenom prethodniku iz SPD-a.

Njemačka je početkom 2000-ih od strane mnogih političkih i ekonomskih komentatora bila opisivana kao "najveći bolesnik Europe". Stopa nezaposlenosti i siromaštva bile su u porastu, a posebno je bolna bila činjenica da se istočni dio Njemačke nikako ne uspijeva gospodarski približiti bogatijem zapadnom dijelu. Država je previše trošila, a rezultati te potrošnje bili su slabi.

Njemačka danas - po količini uvoza i izvoza najdinamičnije gospodarstvo u Europi i među najjačim svjetskim igračima, ima drugu najnižu stopu nezaposlenosti u Europskoj uniji i rastuću radnu produktivnost. Njemačka je ove godine postala druga najpoželjnija destinacija u svijetu za radnike koji žele emigrirati iz svojih zemalja. Država ne zna kako će potrošiti suficit, a gospodarstvenicima je najveći problem kako naći još više radnika na tržištu.

Kako se to dogodilo u manje od dva desetljeća? Ovakav uspjeh nije slučajnost, a nije niti rezultat politike Angele Merkel koja vodi njemačku vladu zadnjih 13 godina. Naprotiv, Merkel "jaše" na pozitivnom valu koji joj je pripremio njen prethodnik iz suprotstavljene stranke, socijaldemokrat Gehrard Schroeder.

Schroeder je 2002. godine, uvjeren da je njemačkom gospodarstvu potrebna korjenita promjena, formirao kabinet ekonomskih stručnjaka koji su bili zaduženi za pripremu širokih gospodarskih i socijalnih reformi. Oni su pripremili plan za reforme u tri faze koje su započele 2003. i završile 2005. godine.

"Smanjit ćemo davanja državi, zahtijevat ćemo osobnu odgovornost i veći doprinos svakog pojedinca...Cilj je da se Njemačka ponovno dovede do vrha gospodarskog i socijalnog razvoja u Europi, a za to su potrebni okvirni uvjeti za veći rast i više radnih mjesta", rekao je Schroeder predstavljajući mjere nazvane "Agenda 2010" pred zastupnicima Bundestaga.

Njegove mjere podržali su gotovo svi u oporbi jer je demokršćanima i liberalima to došlo kao ispunjenje njihovih gospodarskih ciljeva. Međutim, Schroeder je naišao na otpor u vlastitoj stranci, SPD-u, i među koalicijskim partnerima (Zeleni). Kad im je zaprijetio da će dati ostavku na mjesto kancelara ako ne podrže ove reforme, ipak su ga podržali.

Reforme su uključivale socijalnu državu koja je bitno srezana, ali je u isto vrijeme srezan i porez na dohodak te su uvedeni poticaji za samozapošljavanje. Osim toga, uvedeno je nekoliko različitih poreznih kategorija radnika i samozaposlenih, tako da su vlasnici malih tvrtki bili oslobođeni dijela poreznog opterećenja. Reforme su uključivale i slobodnije zapošljavanje te otpuštanje radnika kao i velike promjene u vezi samog statusa nezaposlene osobe i njenih državnih primanja.

Osim većine političara i gospodarstvenika, ove reforme pozdravili su i predstavnici Protestantske i Rimokatoličke crkve u Njemačkoj. "Stare metode više ne funkcioniraju", rekao je Manfred Kock, čelnik Evangelističke crkve, a kardinal Karl Lehman je nazvao Schroederove reforme "apsolutno nužnima".

Jedino su se bunili sindikati. Tijekom 2004. godine organizirano je nekoliko velikih prosvjeda protiv reformi na istoku Njemačke - u Berlinu i Leipzigu te manji prosvjedi u nekim gradovima na zapadu zemlje. Zbog napada sindikata na socijaldemokrate Schroeder je podnio ostavku na mjesto lidera SPD-a, ali je nastavio voditi zemlju.

Veći dio javnosti ipak je imao pozitivno mišljenje skroz do 2005. godine kad su se već očekivali prvi rezultati. Početkom 2005. njemačka nezaposlenost narasla je na 5,2 milijuna ljudi. Schroeder je postao nervozan pa je za takvu situaciju okrivio privatne kompanije koje "unatoč državnoj pomoći ne žele zapošljavati radnike". Bio je pod velikim pritiskom jer su ga sad počeli napadati i iz njegove stranke i iz oporbe. Izglasano mu je nepovjerenje u Bundestagu i raspisani su prijevremeni izbori 2005. godine na kojima su socijaldemokrati poraženi.

Krajem 2006. objavljeno je veliko istraživanje koje je otkrilo da oko 4 posto stanovnika zapadne Njemačke i čak 20 posto stanovnika na istoku zemlje živi u siromaštvu. Većina je za takvo stanje, uključujući i političare u SPD-u, odmah okrivila Schroedera i "Agendu 2010".

Međutim, pravi rezultati počeli su se pokazivati nakon 2010. godine. Njemačkoj je 2011. pala nezaposlenost na 7 posto (prije Agende 2010 nezaposlenost je bila veća od 11 posto), gospodarstvo je brzo izašlo iz svjetske krize i aktivnost je skočila u nebo. Mnogi su ekonomski stručnjaci tada naglašavali kako je Njemačka brzo izašla iz krize upravo zato što je imala "zdrav i spreman okvir" na tržištu rada, tako da su se ljudi lako mogli prebaciti s jednog mjesta na drugo. Danas je Agenda 2010 široko hvaljena kao prijeko potrebna reforma koja je spasila njemačko tržište rada. To sada priznaju čak i ljevičari na stranici "Social Europe".

Angeli Merkel neki stručnjaci predbacuju da griješi što nije nastavila Schroederovim putem jer Njemačkoj danas, iako ide prilično dobro, prijeti pad u konkurentnosti zbog previsoke cijene rada u odnosu na druge europske zemlje. Uvođenjem minimalca 2015. godine, naravno, Merkel je samo povećala taj problem.

Poanta ove priče: protržišne reforme većinom neće dati brze i kratkoročne rezultate, ali su dugoročno potrebne, pogotovo kad se gospodarstvo uspava. Za razliku od socijalističkih politika, koje daju brze i kratkoročne rezultate, što možemo vidjeti po primjeru Venezuele.

Kad država provede politiku otimačina privatne imovine i velike raspodjele, veći dio stanovništva će prvih godina osjetiti poboljšanje. U Venezueli je početkom 2000-ih znatno palo siromaštvo. Ali problem nastaje onda kad se raspodijeljeno potroši, a stari izvori presuše. Kod liberalne ekonomske politike je drukčije. Prvo će, vrlo vjerojatno, veći dio stanovništva osjetiti negativne posljedice, osobito oni koji su navikli primati državni novac i benificije. Ali dugoročno će svi biti u plusu, što se vidi i sada u Njemačkoj.

Još jedna je bitna poanta ove priče ta da nisu uvijek konzervativci i liberali ti koji provode gospodarske reforme i politiku liberalizma. U nekim slučajevima to su učinili oni za koje bismo se zadnje nadali, što znači da stranačke boje ne znače ništa. Dobre ideje mogu doći s bilo koje strane.