Mit o smanjivanju socijalne države

9.5.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Populisti šire priču o tome kako se u SAD-u i Europi smanjuje socijalna država. To naprosto nije točno.
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Mit o smanjivanju socijalne države

Populisti šire priču o tome kako se u SAD-u i Europi smanjuje socijalna država. To naprosto nije točno.
PIŠE Branimir Perković

Zadnjih nekoliko godina većina medija, političara, politologa i intelektualaca se fokusirala na definiranje populizma kao pojave. Iako su do sada smišljene razne definicije toga što je populizam, koji su njegovi izvori i kakav je stvorio se konsenzus oko toga da je dio populizma manipuliranje i izmišljanje lažnih činjenica, tzv. "fake news".

Populistima se standardno nazivaju opcije koje se opisuje kao "desne", ali to je simplifikacija jako šarolikog političkog globalnog pokreta kojeg karakteriziraju neki zajednički aksiomi, no ipak se međusobno razlikuju. Iako se stare politički "desne" opcije podjednako zgražaju nad tim fenomenom kao i stare lijeve opcije, ipak se populizam klasificira kao "desni" pokret, što zanemaruje činjenicu da je taj novonastali populizam dvojne prirode; društveno ekstremno konzervativan, ali ekonomski jako "lijevo". Zanemaruje se i činjenica da su novonastali pokreti često i društvena i ekonomska ljevica, ali njih se iz nekog razloga rjeđe klasificira kao populiste.

I nova ljevica i nova desnica se koriste istim populističkim metodama iskrivljavanja činjenica ili pak otvorenog izmišljanja činjenica. Jedna od laži tih novih populističkih pokreta, doduše više "nove ljevice" nego "nove desnice", je da socijalna država u Europi i SAD-u slabi od 80-ih godina prošlog stoljeća.

Za razliku od lažnih činjenica koje iznosi populistička desnica (iako je i ovo dio njihovog repertoara laži), ova laž populističke ljevice se ne propitkuje nego je čak mediji, političari i intelektualci prenose bez propitkivanja. A radi se o potpunoj laži. Ne manipulaciji činjenicama nego potpunoj neistini.

Podaci o javnoj potrošnji na socijalne usluge za razvijene zemlje pokazuju da socijalna država jako raste od tih mitskih 70-ih godina. 1960. g. najveći udio socijalnih troškova mjereno udjelom u BDP-u je imala Njemačka s 15%, a 2016. čak i "socijalno najmanje osjetljivija" Kanada s najmanje udjela javnih socijalnih troškova mjereno udjelom u BDP-u troši 17% BDP-a za tu namjenu. Znači, nekada je 15% bio maksimum, a danas je 17 % minimum.

Gdje je tu smrt socijalne države? Dakako, nema nikakve smrti socijalne države, upravo suprotno, stalno raste i apsolutno i relativno. Sljedeći graf prikazuje taj rast, a krivulje pokazuju državnu potrošnju na nekoliko područja koji se mogu klasificirati kao socijalni; zdravlje, starost, invalidnost, obitelj, programi zapošljavanja, nezaposlenost i stanovanje.



Indeks ovisnosti o državi, koji pokazuje koliko ljudi ovisi o državnim socijalnim uslugama za život te u koji su uključene stvari kao stanovanje, hrana, financije, zdravstvo obrazovanje, pokazuje da je u SAD-u broj ljudi ovisnih o državi narastao s 22 milijuna 1962. na 67 milijuna 2010. te na osnovu trenda možemo pretpostaviti da je 2018. više od 70 milijuna stanovnika SAD-a bilo ovisno o nekom obliku državne pomoći. Valja naglasiti da u tih 70 milijuna ne spadaju državni zaposlenici kojih je 2015. bilo 22 milijuna.



Veliki dio socijalne države je javno zdravstvo, i u narativu o socijalnoj pravdi i u financijskom smislu. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su se kretali državni izdaci za javno zdravstvo, jedan od stupova socijalne države.

I opet se ruši cijeli izmišljeni narativ o odumiranju socijalne države jer podaci pokazuju sasvim suprotno. Izdaci na javno zdravstvo mjereni udjelom u BDP-u su rasli u svim razvijeni državama od 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. SAD, standardna babaroga kojom ljevica, nova ljevica i ekonomski socijalna desnica plaše djecu i glasače, je jako povećao izdatke za javno zdravstvo baš kao i ostale države. Podaci pokazuju i da je od 1987. sve manje ljudi koristilo privatno zdravstveno osiguranje a paralelno se cijelo vrijeme povećao udio korisnika javnog zdravstvenog osiguranja.

Istodobno se udio stanovništva pokrivenog nekim oblikom zdravstvenog osiguranja jedva promijenio. Jedini efekt je prebacivanje zdravstvenog osiguranja s privatnih na javne, bez povećanja udjela onih koji imaju nekakav oblik osiguranja. Istodobno su naravno morali rasti javni izdaci za zdravstvo što je dodatno opteretilo državni proračun i povećalo javni dug.





Ima još jako puno podataka koji pokazuju da mit o kraju socijalne države jednostavno ne drži vodu te se radi potpunom neznanju i lijenosti onih koji propovijedaju o mitu da izdvoje nekoliko minuta za provjeravanje istinitosti ili o namjerno izrečenoj laži u svrhu guranja određenog ideološkog narativa. Pozivam čitatelje da ih sami potraže.

Ne treba zanemariti ni mogućnost da mnogi pričaju o kraju socijalne države samo zbog toga što je to poželjno u određenim krugovima koji traže određene stavove i ideje da bi uopće surađivali. To su politički, medijski, fakultetski i intelektualni krugovi koji zahtijevaju ideološku čistoću, inače okreću leđa i prekidaju suradnju. Tako ponavljanje određenih laži postaje način osiguravanja egzistencije, ugleda i prihvaćanja. A netko je jedno rekao da laž ponovljena sto puta postaje istina. Uostalom, istina nije bitna, bitan je narativ i mitologija. Često isti ljudi koji koriste te metode prozivaju nove političke pokrete za laži i to nazivaju populizam, bez volje da se pogledaju u zrcalo i vide licemjera koji druge proziva za stvari koje on i njegovi suradnici rade odavno.

 



Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: