ʼTi si fašist!ʼ - ovakve optužbe nisu ništa novo, evo što se krije iza njih...

5.12.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5
Više od istog autora
Jesu li Zeleni alternativa tradicionalnim političkim opcijama?
Šampanjski socijalizam
Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Hrvatska ima veći udio žena u poduzetništvu od Švedske, Njemačke i Švicarske
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Europska liberalna grupacija promijenila svoje ime; evo zašto...
Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom
The Economist: Što su liberali učinili za nas?

ʼTi si fašist!ʼ - ovakve optužbe nisu ništa novo, evo što se krije iza njih...

U više navrata u životu dogodilo mi se da me ljudi nazovu fašistom, ali ponekad i osobom koja svojim slobodarskim stavovima "omogućava fašizam". Takve etikete su mi se lijepile isključivo u raspravama o apsolutno užasavajućim hororima komunističkih režima i propastima svakog društva koje je za tim ideološkim nastranostima slijepo poletjelo. Takva etiketa je, meni osobno, uvijek bila ogromna uvreda. Etiketirati tim pogrdnim nazivom nekoga tko od pelena, čak i javno putem medija, u ovako konzervativnoj sredini, otvoreno podržava prava manjina, socijalne i ekonomske slobode te se protivi bilo kakvom vidu autoritarne vladavine, u najmanju ruku je - apsurd!

Međutim, kada sam tijekom razgovora shvatio da su te etikete na mene lijepili ljudi koji su ideološki zatrovani (ne preuveličavam!) staljinističkim doktrinama koje nalažu da je sve desno od gulaga - fašizam, vremenom mi je postalo jasno da njihove, nadasve, vokalne "borbe" za slobodu, jednakost, prava manjina, žena i ostalih natprosječno ugroženih kategorija stanovništva ne polaze iz racionalnosti i objektivnosti, već su samo paravan iza kojeg skrivaju njihove prethodno spomenute ideološke ciljeve. Apsurdnost ovog olakog dijeljenja etikete fašizma, čini mi se sad tako, predstavlja kontinuitet totalitarno nastrojene teorije socijalnog fašizma.

Socijalni fašizam je teorija koju je prvobitno podržala Komunistička internacionala (Kominterna) i njoj srodne komunističke partije tijekom ranih 1930-ih godina. Teorija je tada pretpostavljala da je socijaldemokracija ustvari jedna od varijanata fašizma, jer je (pored zajedničkog korporativnog ekonomskog modela) i ona stajala na putu diktature proletarijata. U to vrijeme su čelnici Kominterne, poput Staljina i tadašnjeg lidera britanske Komunističke partije Rajani Palme Dutta, tvrdili da je kapitalističko društvo ušlo u "Treće razdoblje" u kojem se predviđao krah kapitalizma praćen revolucijom radničke klase, ali da ih u tome mogu spriječiti socijaldemokrati i druge "fašističke" snage.

Socijaldemokracija je, dakle, tada identificirana kao glavni neprijatelj komunista. Izraz "socijalni fašisti" bio je pežorativno korišten za opisivanje socijaldemokratskih stranaka, antikominternskih i progresivnih socijalističkih partija, kao i disidenata unutar Kominterne tijekom međuratnog razdoblja. Teoriju "socijalnog fašizma" zagovarala je i Komunistička partija Njemačke, koju je sovjetsko rukovodstvo 1928. godine u velikoj mjeri kontroliralo i financiralo.

Ova teorija Kominterne imala je korijene u argumentu Grigorija Zinovieva, dugogodišnjeg lidera Kominterne i jednog od sedmorice prvobitnih članova Politbiroa. Njegov argument je bio taj da je međunarodna socijaldemokracija jedno krilo fašizma - argument kojeg je dalje razvio Josif Staljin opisavši fašizam i socijaldemokraciju kao "braću blizance", tvrdeći da fašizam ovisi o aktivnoj podršci socijaldemokracije i da socijaldemokracija ovisi o aktivnoj podršci fašizma. Iako je ideja o "pobjedi nad najvećim kontrarevolucionarnim pokretom, socijaldemokracijom" famozno predstavljena od strane Klare Zetkin još na Četvrtom kongresu Kominterne, teorija "socijalnog fašizma" je kao takvom proglašena na Šestom kongresu i odmah je postala prihvaćena od strane svjetskog komunističkog pokreta.

Ovaj novi radikalni smjer borbe za svjetski komunizam bio je usko povezan s unutarnjom politikom Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS). Nakon borbe suparničkih grupa unutar te stranke, a čemu je prethodila smrt Vladimira Lenjina 1924. godine, pobjednička frakcija bila je okupljena oko Staljina i odlučno se pomaknula dalje na lijevo, zagovarajući prestanak mješovite ekonomije Lenjinove "Nove ekonomske politike" i najavivši intenziviranje klasne borbe unutar Sovjetskog Saveza. Stvorena je atmosfera revolucionarnog žara u kojoj je bilo koji neprijatelj režima, tj. sada vladajuće frakcije oko Staljina, proglašen "olupinama" i "izdajnicima".

Taj stav je odmah potom dalje pretočen u međunarodnu scenu na kojoj su i socijaldemokrati i komunistički disidenti redom proglašavani fašistima.

U isto vrijeme, pod vodstvom njemačkog kancelara Hermana Müllera, Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) složila se s antikomunističkim strankama da su ustvari upravo staljinisti ti fašisti. To je dovelo do međusobnog neprijateljstva između socijaldemokrata i komunista, neprijateljstva koje je kulminiralo 1929. godine kada je tadašnja berlinska policija (koja je bila pod kontrolom vlade SPD-a) korištenjem vatrenog oružja ugušila demonstracije komunističkih radnika koji su prosvjedovali za Prvi maj. Ovo, kao i represivno zakonodavstvo usmjereno protiv komunista koje je potom uslijedilo, služili su kao dodatni dokaz komunistima da su socijaldemokrati zaista "socijalni fašisti".

Godine 1929. paravojna organizacija KPD-a, Roter Frontkämpferbund ("Savez vojnika Crvenog fronta"), označena je kao ekstremistička i zabranjena od strane vladajućih socijaldemokrata, na što je jedna Rezolucija KPD-a reagirala opisujući socijaldemokrate "glavnim stupom diktature kapitala". S druge strane, 1931. godine u Pruskoj, tada najvećoj njemačkoj državi, Komunistička partija Njemačke (KPD) službeno je nazivala naciste "drugovima radničke klase". Da nije ova ljubav između komunista i nacista tada ostala samo na slatkorječju svjedoči i neuspješni pokušaj da oni ujedinjeno (dakle, komunisti s nacistima) sruše državnu vladu SPD-a referendumom o raspuštanju Landtaga (pruskog Parlamenta).

Njemački komunisti u ovom periodu, međutim, nastavili su negirati bilo kakvu suštinsku razliku između nacizma i socijaldemokracije, čak i nakon izbora 1933. i dolaska Hitlera na vlast. Pod vodstvom Ernsta Thälmanna, KPD je skovala slogan: "Nakon Hitlera, naš red!" - čvrsto vjerujući da ujedinjeni front protiv nacista nije potreban i da će radnici promijeniti mišljenje i priznati da im nacizam, za razliku od komunizma, nije ponudio istinski izlaz iz poteškoća u Njemačkoj.

Nakon što su nacisti došli na vlast u Njemačkoj, KPD je odmah potom bila zabranjena, a tisuće njezinih članova su uhićeni - uključujući i Thälmanna. Tek nakon ovih događaja, Kominterna je učinila potpuni preokret u stavovima o socijaldemokratima i teorija "socijalnog fašizma" je službeno napuštena. Na Sedmom kongresu Kominterne 1935. godine Georgi Dimitrov iznio je novu politiku "narodnog fronta" u svom obraćanju - "Za jedinstvo radničke klase protiv fašizma". Taj "Narodni front", međutim, nije zaustavio potpisivanje nacističko-sovjetskog Pakta o nenapadanju neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata.

Iako je Sovjetski savez te 1935. godine napustio ideju socijalnog fašizma, ona je itekako ostala prisutna u komunističkom političkom i akademskom svijetu. Primjera radi, tijekom sedamdesetih godina prošlog vijeka, portugalska marksističko-lenjinistička (i maoistička - da se i ovaj opis ne osjeća izostavljeno) politička stranka MRPP često je u svojoj borbi protiv fašizma dodavala borbu protiv "socijalnog fašizma". Također, Abimael Guzmán, terorist i bivši lider revolucije maoista Perua, tijekom osamdesetih i devedesetih godina često je u intervjuima i proglasima socijaldemokraciju (i korporatizam generalno) promatrao kao dokaz fašizma.

Da ova teorija i dan danas, nažalost, truje umove novijih generacija koje upadaju u ovaj kultaški mentalitet, svjedoči pojava orvelijanskog neologizma pod čiju kapu sam i osobno upao - "omogućivači fašizma" ("fascism enablers"). Ovaj termin, u suštini, i teorijski i praktično rebrendira upravo ideju koju predstavlja i termin - "socijalni fašizam".

Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Najtraženije na Liberalu
Zanima vas nešto drugo? Tu unesite pojam koji želite pretražiti:
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: