Bez vraćanja na načine kako je proveden lockdown i dehumanizacija necijepljenih ne mogu se shvatiti niti ključni povijesni događaji iz razdoblja nakon što je neposredna opasnost pandemije prošla, napisao je Velimir Šonje, ekonomski analitičar u članku na temu pandemije i njenih (posrednih i neposrednih) posljedica koje društva diljem svijeta još uvijek osjećaju.

Cijeli Šonjin članak je zanimljiv i poučan, a ovdje ću izdvojiti dijelove za koje mislim da su ključni jer pokazuju i upozoravaju na stvari koje se u javnosti sada pokušavaju potisnuti.

"...reakcija društva na širenje zaraze kroz mjere radikalnog zatvaranja bila je primjer sprega između slabo nadzirane vlasti (npr. uspostava svemoćnog „Stožera“ uz potpuno pasiviziran i uplašen parlament), još slabije nadziranih tehnokrata sa znanstvenim pedigreom čiji su ego i interesi pregazili svaki znanstveni oprez i skepsu (Vladin „Savjet“), i glavnih medija postrojenih kao propagandna mašinerija lišena svake kritičke pomisli."

Šonje potom navodi i neke konkretne primjere kako su se u Hrvatskoj i drugim zemljama Zapada, grubo kršila temeljna ljudska prava i uvodile mjere koje su rezultirale suprotno od želja zakonodavaca, odnosno povećavale rizik od širenja zaraze i smrtnosti od virusa. A zatim se dotakao medijskog praćenja cijele problematike i uloge mainstream medija u širenju neviđene histerije:

"Međutim, tada nije bilo moguće racionalno raspravljati o mjerama. Tome su najviše doprinijeli mainistream mediji koji su pali na testu. Najžustrije javne rasprave vođene su o posve nepotrebnom pitanju cijepljenja djece. Najveći prostor u javnosti dobivali su stručnjaci širokog spektra, čije su specijalizacije bile slabo ili nikako povezane s epidemiologijom. Najvažnija kvalifikacija bila je spremnost zagovaranja najradikalnijih mjera i napad na kritiku uz dehumanizaciju neistomišljenika."

Drago mi je što je i veliki Šonje uvidio ono što je mene od početka te ludorije najviše šokiralo - to je bila uloga medija. Jer same Stožerove "mjere" i pogotovo njihovo provođenje u praksi nije bilo ni približno monstruozno kao medijsko zastrašivanje stanovništva 24/7 i linč koji su novinari provodili nad svakom osobom koja se usudila postaviti neko kritičko pitanje. To je bilo jezivo, a mene je posebno pogodilo jer se praktički cijeli život bavim novinarstvom, znam što bi novinarstvo trebalo biti i nisam mogao vjerovati kad sam vidio da mainstream mediji, kojima su ljudi vjerovali, preuzimaju klasične obrasce propagande najgorih diktatura od nacističke Njemačke i Staljinovog SSSR-a.

Moram, međutim, prigovoriti kod jedne sitne pogreške u Šonjinom rezoniranju. Kad kaže da su prostor u javnosti dobivali i oni stručnjaci čije specijalizacije nisu bile povezane s epidemiologijom, kao da želi reći da se trebalo dati riječ samo epidemiolozima. To bi također bila kardinalna pogreška. Epidemiolozi nam mogu reći o opasnostima virusa i njegovog širenja, ali ne i to što treba vlada učiniti. Smatra li itko da su epidemiolozi stručni za utvrditi ili da bi uopće njihova zadaća trebala biti utvrditi posljedice na djecu kod mjere zaključavanja škola?

Kad je riječ o mjerama koje imaju utjecaj na širi život ljudi i cijelog društva, a ne samo na jednu stvar (suzbijanje virusa), onda je trebalo dati riječ stručnjacima raznih područja. Međutim, fokusiranje medija i vlasti isključivo na taj jedan cilj (suzbijanje virusa), pritom potpuno zanemarujući sve moguće nuspojave i posljedice takvih politika na ostale segmente društva i života ljudi, bila je velika greška. Šonje je ispravno primijetio da je jedina kvalifikacija "stručnjaka", koje su mediji zvali, bila "spremnost zagovaranja najradikalnijih mjera i napad na kritiku uz dehumanizaciju neistomišljenika".

Pritom su, ja bih dodao, potpuno ignorirali ekonomiste i svakoga tko bi upozorio kako mjere mogu dovesti do inflacije i drugih loših ekonomskih posljedica da veći dio stanovništva, pod izlikom da se "sada borimo za živote, o novcu ćemo kasnije". I nismo trebali čekati dugo da to "kasnije" dođe. Sada ti isti urednici cvile zbog inflacije kao da je ona pala s neba. Baš ironično.

No, vratimo se Šonjinoj briljantnoj kritici politika tijekom pandemije i analizi njihovih posljedica nakon pandemije.

"Početna dijagnoza glasi: tijekom dvije ključne godine 2020. i 2021. zakazala su institucionalna uporišta liberalne demokracije, na znanosti utemeljenog razvitka (što je potpuno suprotno tadašnjoj propagandi koja je jedino službenoj politici dopuštala atribut znanstvenog pristupa) i razboritih politika koje se vode u skladu s demokratskim filtriranjem javnog interesa uz maksimalnu kontrolu korupcije i zaštitu ljudskih prava i prava manjina. Puno toga što se događalo može se opravdati strahom i početnim nepoznavanjem stvarnih parametara mortaliteta, ali ono što se ne može nikako opravdati jest trajanje ambijenta u kojem su poticani isključivanje ljudi, segregacija i druge manifestacije neslobode. U institucionalnom i komunikacijskom smislu pali su parlamenti, sveučilišta, istraživački instituti, neovisni mediji, brojne ugledne javne osobe i institucije koje inače gaje različitost, kritiku, toleranciju i pluralizam, a na čijim je stupovima sazdano društvo koje poznajemo pod imenom „Zapad“ – i to ne zapad kao geografski pojam ili konkretan skup država (premda pojam „Zapad“ svakako uključuje i geografsku i političku dimenziju), već „Zapad“ kao skup institucija koje jamče individualnu slobodu i razvoj.

Zapadnim institucijama zajedničko je to što kroz njih odzvanja raznolikost stavova i otvorena kritika. Po njihovom autonomnom funkcioniranju i društvenom utjecaju liberalni demokratski Zapad razlikuje se od despocija poput Rusije i Kine. Iako jedni propagandisti izjednačavaju liberalizam, demokraciju i radikalnu ljevicu, dok drugi propagandisti pokušavaju dokazati da je ovo u čemu danas živimo pročišćeni iskaz dekadentnog Zapada i njegovog liberalizma, ta grandiozna zamjena teza uspijeva zbog toga što „Zapad“ nije u stanju sam sebi priznati da je prvih godina ovoga desetljeća pao i razotkrio svoje slabosti, od čega se još uvijek oporavlja. Kako nakon pada SSSR-a gospodarstvo više nije jedan od ključeva za razumijevanje razlika između zapadnih demokracija i istočnih despocija, u općoj pomutnji ljudima se može činiti da su razlikovne granice političkih i društvenih sustava izbrisane. Propagandisti to vješto koriste relativizirajući svaku razliku između istoka i zapada."

Ovdje je autor lijepo objasnio razliku među civilizacijama i to nam daje dobar uvid u razloge zbog kojih će se one zemlje, koje nemaju zapadne vrijednosti utkane u svoje zakone i običaje, ubrzo urotiti protiv Zapada. Udruživanje Rusije i Kine je strateškog karaktera, započeto puno prije 2022., ali je urušavanje povjerenja stanovništva na Zapadu tijekom pandemije ohrabrilo Putina za početak invazije:

"Nemušto provedene mjere prisile i duboke društvene podjele na Zapadu značile su ne samo da se ukazuje prigoda za Rusiju i Kinu zbog usmjerenosti Zapada na unutarnje probleme. Više od toga, reakcija Zapada – koja je išla daleko, sve do razine spomenutog javnog priznanja „kopiranja Kineskog pristupa“ – bila je signal da Zapad može postati sličan istočnim despocijama u smislu prostora neslobode. A to je politička tehnologija koju Zapad ne može i ne zna učinkovito provoditi. Osobito nakon pada Berlinskog zida, koji, simbolično, nakon pada fašizma i nacizma označava pad zadnjeg totalitarnog režima Zapada – komunizma. Zapad je zaboravio na autoritarne modele vladanja kroz više od tri desetljeća nakon naučenih povijesnih lekcija, a Rusija i Kina su s druge strane ostale majstori autoritarnih političkih tehnologija, manipulacija i vještina. Navukavši neprijatelja na svoj teren, namirisale su povijesnu priliku. Sve priče o njihovoj propagandnoj moći kojom destabiliziraju Zapad izvana nisu ništa u odnosu na unutarnji poremećaj odnosa i temeljnih institucija kojima je Zapad u pandemiji samoga sebe destabilizirao iznutra i djelomično nastavio s time i nakon što je opasnost od zaraze prošla."

Za inflaciju 2022-2023., koja je pogodila skoro cijeli zapadni svijet, Šonje nema sumnje otkud je došla:

"Jedna od ključnih posljedica širenja kineskog modela zatvaranja bila je inflacija 2022.-2023. Inflacija je pokrenuta nakon stop-go otvaranja nakon zatvaranja, no bila je dodatno pojačana djelovanjem dva faktora: prvo, eksplozijom fiskalnog deficita u SAD-u (koji je i sam bio posljedica zatvaranja), i drugo, šokom cijena energenata zbog ruske agresije na Ukrajinu."

Zašto je bila kobna pogreška na Zapadu kopirati kineski model zaključavanja gospodarstva i građana tijekom pandemije:

"Zapad nije imao društvene institucije koje bi regulirale lockdown i omogućile meko prizemljenje i uzlijetanje; Kina ih je imala. Prema tome, ponovimo: da je Zapad 2020. i 2021. u svojim institucijama i tradicijama pronašao snagu za odmjerenije i pametnije reagiranje na pandemiju, vjerojatno bi takvim načinom utjecao na ponašanje Kine. Ovako je bilo obratno; Zapad je u igri oponašanja kineskog pristupa – izgubio."

Pandemija, odnosno politički odgovor na nju, imala je ključnu ulogu i u povratku Donalda Trumpa na vlast u SAD-u, kao i u njegovim politikama protekcionizma u međunarodnoj trgovini i pretvaranju SAD-a u korporatističko gospodarstvo gdje je vlada "u krevetu" s najvećim korporacijama. Međutim, osim same pandemije, takvom razvoju događaja značajno su pridonijeli još neki faktori. Šonje ističe:

"Njegovom povratku na vlast prvenstveno je kumovala američka ljevica svojim agresivnim, ideologiziranim pristupom klimatskim i rodnim pitanjima i pitanjima zaštite manjina i imigracije."

Osvrnuvši se na aktualno stanje Europske unije, Šonje tvrdi da je EU "još i dobro prošla" iako se svakako nalazi pred velikim izazovima. Raznolikost među nacionalnim vladama i njihovim odgovorima na pandemiju može i treba poslužiti kao prednost u budućnosti:

"Nepostojanje moćnog političkog središta često se tumači kao europska slabost; kao da bi europski pandan Trumpa, Xia ili Putina (federalizacija EU) – učinio život ljudi sigurnijim i boljim. Takav je stav tragična zabluda i potencijalna opasnost za Europsku uniju. Proizlazi iz percepcijskih pogrešaka koje izviru iz starih kulturnih normi, odnosno vremena kada su se ljudi postrojavali pod diktatom velikoga vođe, što im je davalo prividnu sigurnost i mir (a što je često vodilo ljude u povijesne katastrofe). U slučaju pandemije, različite nacionalne reakcije – od onih u Austriji gdje je lockdown uistinu bio radikalan, do onih u Švedskoj gdje nisu narušavana ustavna jamstva individualne slobode – omogućile su svojevrsno laboratorijsko promatranje i učenje o učincima nikad prije oprobanih mjera u izvanrednoj situaciji. Tako nešto nije moguće u centraliziranim političkim tvorevinama. Pandemijski poučak stoga glasi da je raznolikost nacionalnih politika bogatstvo i izvor mudrosti jer s vremenom omogućuje učenje na pogreškama i selekciju najboljih politika."

Najveći izazov pred Europljanima je očuvanje osobnih sloboda:

"EU nije imuna na redukcije individualnih sloboda. U tom kontekstu, vraćanje pitanju individualnih sloboda i učenje lekcija iz pandemije je važno, jer je individualna sloboda uvijek na kocki – ta norma je stoljećima željeni plijen totalitarista raznih fela koji u slobodu jednostavno ne vjeruju; ili ju smatraju iluzijom, manipulacijom, ili nas uvjeravaju da sloboda ljudima nije bitna."

Šonje potom nudi rješenja za nadolazeće izazove za vlade Europske unije u 5 točaka. Vrijedi pročitati cijeli njegov tekst, a to možete ovdje.