Osim u iznimnim prigodama rijetko pišem o ratnim i nacionalnim temama, ne zato što me ne interesiraju nego zato što na Balkanu ionako svi pišu o tome, pa ne želim biti dio stada. Ali pametniji će razabrati da ovo nije ratna, niti naša nacionalna tema već tema o unutarnjoj i vanjskoj politici Srbije.

Uglavnom, nakon Vučićevog bulažnjenja o Hitleru i Anni Frank, onako dokon na godišnjem, dao sam si truda pa malo na netu i YouTubeu pogledao što Srbi općenito govore o Oluji. Za njih je to nulta godina, od 100 izjava nema doslovce niti jedna gdje se spominje da je to kraj, a ne početak rata. Razloga ima više, Vučić spina i nabrijava zbog skorog gubitka Kosova, ali jedan je najbitniji.

U potpunosti prešućuju da su 1991. od Jamesa Bakera formalno, usred Beograda, a ispod stola od službene Amerike dobili zeleno svijetlo za očuvanje Jugoslavije (bilo krnje, bilo cijele). Ne odgovara im ta notorna činjenica jer onda ne mogu glumiti žrtvu i jer (sada dolazimo do bitnoga) tada ne mogu gurati proruski narativ koji prevladava među političarima, intelektualcima, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi...

Dakle, Ameri kao nacija s dugoročnim strateškim ciljevima, daju Srbima dozvolu da u nekim granicama normalnog vojnog ponašanja rade što žele. UN lupa sankcije na uvoz oružja što je Srbiji bio ubod komarca, a Hrvatskoj udarac čekićem u potiljak. Jesam amerikanofil, ali ne mislim skrivati činjenice i istinu. Srbija je isključivo sama kriva što tu rolicu na peterac nije zabila nego je dapače promašila i gol i korner liniju. Srbi i Srbija rat nisu izgubili u Oluji, izgubili su ga 1991. u Vukovaru i okolici - lomljenjem morala, vojne snage i gubljenjem strane podrške.

Neki analitičar CIA-e ili general u Pentagonu morao je sumirati vojne snage te činjenicu da vukovarski branitelji uopće nisu imali oklopa ili ozbiljnu avijaciju, uz vrlo malo topništva, ali su svejedno napadima odolijevali čitava tri mjeseca pri čemu je grad sravnjen sa zemljom. Onda je pogledao kartu bojišta koja je govorila da je taj manji grad na samoj granici, blizu najvećih srpskih populacijskih centara, da je čudnog oblika koji je teško braniti, da je opkoljen srpskim selima i strašnim snagama JNA, plovnim Dunavom s njihovim brodovljem te još usred grada ima do zuba naoružanu vojarnu. Sličnih, ali manje dramatičnih situacija bilo je i u drugim dijelovima Hrvatske. 

Reakcija tog tipa vjerojatno je bila - "These guys are fucking incompetent morons". I tu je Srbija, uz činjenje zločina koji su šokirali svjetsku javnost, počela gubiti američku i zapadnu podršku. A ovim bajkama o Rusima kao srpskim frendovima vjerovati može samo totalni politički naivac. Svi Hrvati koji su sada proveli mjesec dana na SP u nogometu, reći će vam da 95% Rusa ne zna Srbiju naći na karti, a na trgovima tisuće njih nisu navijali za srpsku reprezentaciju nego za Brazil ili koga su već željeli. Kada Putinu neće trebati za potkusurivanje, šutnut će ih kao staru kantu. S druge strane Amerikanci su im 1991. dali puno ozbiljniju šansu koju sami nisu znali iskoristiti.