Što je sreća i što na nju najviše utječe?

Što je sreća i što na nju utječe? To je jedno od najstarijih pitanja ljudskog roda od kojih se raspravlja još od vremena antičkih filozofa, a možemo biti sigurni da je to bilo jedno od ključnih filozofskih pitanja svih ljudskih društava kroz povijest, pa i danas.

Pitanje sreće možda naizgled izgleda kao metafizičko, ali se ispod površine krije dosta razgranata mreža veza s mnogim pitanjima, od morala preko blagostanja do prava. Svaka filozofska i ideološka škola mora bar djelomično odgovoriti na pitanje sreće. Definicija sreće je kompleksno pitanje samo po sebi, a ako promišljanje o sreći nadogradimo pitanjem izvora sreće i nesreće, onda nije ni čudo što nitko do sada nije našao ultimativnu definiciju sreće.

Dakako, radi se o subjektivnom pitanju, ali na njega utječu mnogi objektivni, mjerljivi faktori.

Kao i sve ostale ideje, i liberalizam se morao baviti tim pitanjem. Iako mnogi danas klasičnim liberalima zamjeraju zanemarivanje sreće i fokus na materijalizam, objektivizam i empiriju, to je samo zanemarivanje pravog razloga zbog kojeg liberalizam postoji.

Upravo su liberali bili opsjednuti pitanjem sreće toliko da su se pokušali odmaknuti od pukog promišljanja o sreći prema empirijskom promatranju onoga što utječe na povećanje sreće. I upravo su liberali prihvatili subjektivnost sreće za svakog pojedinca te uspostavili idejni set kojem je intencija sloboda svakog čovjeka da sam pronađe svoju sreću umjesto da se stvara filozofski okvir koji će rigidno definirati sreću i tjerati sve pojedince da prihvate tu jednu definiciju.

Danas se često čuje kako gospodarski napredak i podizanje životnog standarda nisu toliko bitni za sreću. Optužba prema liberalizmu, posebno ekonomskom, ide u smjeru da je liberalna definicija sreće materijalistička, konzumeristička i individualistička. Materijalistička optužba se odnosi na to da se sreća i zadovoljstvo podređuju pukom materijalnom napretku koji ne dovodi nužno do sreće, a često je utjecaj suprotan. Prema konzumerističkoj optužbi gospodarski napredak i podizanje standarda ne dovodi do sretnijeg i moralnijeg društva nego ljude čini robovima stvari, zainteresiranima samo za nagomilavanje bogatstva i nemoralnima. Na individualizam se gleda kao na faktor društvene destabilizacije, gubitka društvene odgovornosti, dehumanizacije formalnih i neformalnih institucija te izolaciji ljudi od svoje okoline.

Te optužbe se najčešće iznose kao samoevidentne istine koja ne treba dokazivati. Retoričkim smicalicama i logičkim zabludama se stvara dojam istinitosti. Dio tih perfidnih taktika je umanjivanje objektivnih kriterija za koje je jasno da pozitivno utječu na sreću i pokušaj mistifikacije i subjektivizacije pitanja sreće. Tako ispada da stopa siromaštva, životni vijek, smrtnost novorođenčadi, količina dostupne hrane i glad, turistička putovanja, stopa obrazovanosti, zdravstveno stanje, prihod i potrošnja po kućanstvu, kvaliteta stambenog prostora i ostali objektivni kriteriji nisu bitni za određivanje sreće, a uspjesi koji su liberalne društvene i ekonomske politike na tome planu ostvarile zadnjih desetljeća, u razvijenim i nerazvijenim zemljama, sasvim nebitni.

No, postoji i jednostavan način mjerenja subjektivne sreće: pitati ljude jesu li i koliko su sretni. I baš kao što govore objektivni pokazatelji za koje ekonomski liberali tvrde da su indikatori sreće, i subjektivno ljudi tvrde da su sretni u državama koje imaju bolje ekonomske i druge objektivne pokazatelje.

BDP se često napada kao previše materijalističko mjerilo koje ne govori ništa o kvaliteti života i sreći. Ali sva istraživanja do sada su pokazala da visina BDP-a po stanovniku jako pozitivno korelira sa subjektivnim dojmom sreće. Pojednostavljeno, ljudi u bogatijim zemljama tvrde da su sretniji od ljudi u manje razvijenim zemljama. Ma kako se postavilo pitanje osobne sreće, kao jednostavno DA/NE ili skala sreće od 1 do 10, ankete uvijek pokazuju da su ljudi u bogatijim državama u prosjeku sretniji od onih u manje bogatima. Korelacija je dosta stabilna - što je bogatije društvo, to su i pojedinci u njemu sretniji. Postoje odmaci od prosjeka jer na sreću utječu i kulturološki faktori pa su tako npr. ljudi u Latinskoj Americi sretniji nego što bi se očekivalo od zemalja njihove razine bogatstva, ali ta odstupanja ne mijenjaju univerzalno pravilo da su ljudi u bogatijim zemljama sretniji i što zemlja postaje bogatija, stanovništvo postaje sretnije.

Podaci Eurostata za 2018. pokazuju da isto pravilo vrijedi i na razini EU. Na pitanje jesu li u zadnjih mjesec dana bili sretni, stanovnici bogatijih država EU su puno češće odgovarali "DA" u odnosu na siromašnije. Tako je više od 75% ljudi u Finskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Austriji u zadnjih mjesec dana bilo sretno, a manje od 50% u Italiji, Rumunjskoj, Grčkoj, Hrvatskoj, Bugarskoj i Latviji. Kada se postotak ljudi koji su u prošlih mjesec dana bili sretni stavi u odnos s BDP-om po stanovniku (prilagođen kupovnoj moći), onda se potvrđuje istinitost univerzalnog pravila da su ljudi u bogatijih zemljama sretniji. Postoje odstupanja i na razini EU pa su građani Poljske puno sretniji nego što podrazumijeva razvijenost njihove države, a građani Latvije nesretniji nego što podrazumijeva razvijenost njihove države, ali je korelacija između gospodarske razvijenosti i sreće iznenađujuće jaka.


Izvor slike: Statističar/FB

Tako se odgovor na pitanje što povećava sreću u društvu nameće sam od sebe; razvijeno gospodarstvo. Dokazi za to su jednostavno prejaki da bi se zanemarili. No, ne treba biti apsolutist, puno je detalja.

Kulturološki faktor je jedan od tih detalja. Ne samo da se definicija sreće razlikuje između pojedinaca, nego je to slučaj i s različitim društvima. Iako je neupitno da gospodarski rast dovodi do rasta sreće, postoje brojne nijanse. Taj gospodarski rast treba biti na korist cijelom društvu a ne samo pojedincima. Zbog toga često nominalni gospodarski rast u nerazvijenim državama Afrike nije povezan s podizanjem kvalitete života.

Jako su bitne institucije, naročito pravne, koje će spriječiti da svi plodovi gospodarskog rasta budu monopolizirani od strane političkih i oligarskih elita. Zakonodavstvo mora osiguravati jednak tretman svim stanovnicima, a ne koristiti se kao sredstvo političke moći i održavanja na vlasti korumpiranih elita. Slobodno tržište nije slobodno ako ne osigurava iste uvjete za sve. Zbog tog svaka razvijena država ima i provodi zakone protiv monopola, kartela, korupcije i drugih izvora pravne, ekonomske i političke nejednakosti prilika.

Važna su i očekivanja ljudi od budućnosti. Ako ljudi očekuju gospodarski rast u budućnosti i podizanje standarda, oni će biti sretniji. Ako očekuju gospodarsko usporavanje ili čak pogoršavanje gospodarskih uvjeta, bit će nesretniji. To bi moglo objasniti relativno veću sreću ljudi u Poljskoj i relativno manju sreću ljudi u Hrvatskoj, Bugarskoj, Latviji i Italiji.

Za Hrvatsku vrijedi da su njeni građani jedni od najnesretnijih u EU i skeptični su glede budućnosti. S obzirom na to da Hrvatska i je jedna od najsiromašnijih zemalja EU, da je jako malo napravljeno za oslobađanje gospodarskog potencijala koji bi doveo do razvoja, da se ne rješavaju stari problemi kao što su korumpirano pravosuđe, neefikasan i prevelik državni aparat, relativno visoko porezno opterećenje s obzirom na stupanj razvoja i druge probleme, to je sasvim logično.