Hrvatska je početkom godine dobila zakon kojim će se nebriga o starijima kažnjavati zatvorom. Želim ukazati na nelogičnosti u navedenom zakonu, prvenstveno prema onome što on sve smatra nasiljem prema starijim osobama:

"Riječ je o situacijama koje dovode do uznemirenosti starije osobe ili vrijeđaju njezino dostojanstvo i tako joj izazivaju patnju, bilo tjelesnu ili duševnu."

Prvo, zadiranje u nečiju dobru volju od strane tvoraca ovoga zakona može također vrijeđati dostojanstvo, kao i inteligenciju, što ću kroz tekst pokušati obrazložiti. Drugo, roditelji koji od potomaka očekuju da im budu besplatna radna snaga, nemaju vrline roditelja, već karakteristike robovlasnika. Kao takvi, osjećat će patnju zbog svojih neprirodnih očekivanja, a ne krivnjom srodnika koji samo, pazite krimena – žele sačuvati svoju mentalnu i fizičku snagu kako bi mogli brinuti o sebi i osobi s kojom su odabrali koračati kroz život te ostvariti svoje poslovne interese. Čak i u slučaju gdje bi se osigurala materijalna naknada, bolovanje itd., takva očekivanja svode se na promociju prisilnog rada ako je to protiv volje osobe koja bi trebala voditi skrb.

Usudit ću se usporediti to sa kaznenim djelom podvođenja gdje također postoji materijalna dobit za prostitutku, ali ona nije slobodna da zarađeni novac troši kako želi ni da izađe iz kriminala i pritom izbjegne osvetu svodnika, emotivne ucjene i sve što s time ide u paketu.

U Velikoj Britaniji, takvo ponašanje roditelja, ukućana općenito, tretiraju kao domestic violence (nasilje u kućanstvu), a RH, ma koliko sporo prepoznala neka ponašanja kao poticanje modernog ropstva i propisala Zakon koji ga promiče pod krinkom skrbi za stare i nemoćne, ima, tome nasuprot, i Zakon o suzbijanju trgovine ljudima.

Trgovina ljudima nije samo seksualna eksploatacija konkretne osobe, već i svaki pokušaj penetracije u integritet pojedinca, kojeg se pokušava navesti da postupa protivno svojoj volji na svoju štetu, a u korist trećih strana. Država treba naći načine da olakša život starim ljudima, ali ne preko leđa njihovih potomaka, posebno ne onih koji zadaću koju pred njih stavlja ne žele preuzeti, čak ni pod prijetnjom zatvora, jer – da bi istu ispunili morali bi izvršiti intelektualno-emotivni suicid.

Zar živjeti po tuđim pravilima nije gore od zatvora? Podsjeća me ovo sve na retoriku crkve, koja se svodi na jedno – pretvori svoj život u pakao i ići ćeš u raj. Sva ta priča oko toga da se sin (Krist) podvrgava volji Očevoj, koja za njega znači smrt, oduvijek mi je bila odbojna, jer sugerira, kako to svećenici često govore, odricanje od sebe, poništenje koje oni zovu Božjom voljom. Dakle, svoje sebične porive predstavljaju kao Božju volju i ne vide u tome ništa sporno. Država, s druge strane, to dopušta, a i sama veliča smrt mladića u punoj snazi kao žrtvu za "majku" domovinu. Svi mi koji se tome opiremo smo nezahvalni, ne dišemo hrvatski itd.

Imam potrebu napomenuti da osobno nisam protiv nacionalne sigurnosti i prava na nužnu obranu nacionalnih interesa. Svatko tko me poznaje zna koliko držim do vojske i redarstvenih snaga. Ono čemu se protivim je kult nacije, ono od čega zazirem su nepotrebni ratovi, kao i nepoštivanje volje pojedinca koji uloži prigovor savjesti na poziv u vojnu službu.

Nadalje, nisam protiv zdravog majčinstva. Ono što me smeta je kult majčinstva. Mišljenja sam da ženu majčinstvo niti kvalificira za nešto, niti je diskvalificira, jer žena ima vrijednost i ljudsko dostojanstvo neovisno o tome je li majka ili ne.

I posljednje, nije mi namjera vrijeđati ičije vjerske osjećaje, jer nemam potrebu tumačiti nevidljivo i ulaziti u to da li Boga ima ili ne. Mišljenja sam da, ukoliko postoji, ne odgovara slici koju Katolička crkva izlaže, jer logika mi govori da neko nadnaravno savršenstvo ne bi imalo potrebu čovjeka porobiti sobom, niti drugim ljudima.

Da skratim, gdje god se čovjeka lišava slobode odlučivanja ne poštuje se njegovo pravo na osobnost ni njegovo vrijeme, a kada se radi o potomcima koji su u braku/životnom partnerstvu, narušava se bračni/partnerski integritet koji je Ustavom RH zajamčen.

Ako ima netko kome je pravo osobnosti nepoznat pojam, preporučam rad prof. Alda Radolovića – Pravo osobnosti u novom Zakonu o obveznim odnosima Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 27, br. 1, 129-170 (2006) – u kojem, među ostalim piše:

"U subjektivnom smislu je pravo osobnosti pravo određenog pravnog subjekta od svih drugih subjekata tražiti i ostvarivati poštivanje i razvoj vlastite osobnosti u skladu sa stupnjem psiho-socijalnog razvoja. Zahtjev je upućen svima trećima, državi također, jer je ona vrlo često ne samo kršitelj tuđeg subjektivnog prava osobnosti nego i promicatelj situacija koje stvaraju nepovoljno socijalno ozračje za razvoj i primjenu prava osobnosti. Država, međutim, s druge strane jedina može predstavljati drugi i odlučujući čimbenik za pravilan razvoj ovoga prava."

Država je, dakle, i u slučaju ovog Zakona "promicatelj situacija koje stvaraju nepovoljno socijalno ozračje za razvoj i primjenu prava osobnosti", no isto tako "jedina može predstavljati drugi i odlučujući čimbenik za pravilan razvoj ovoga prava." Kako? Za početak, da se laički izrazim, bilo bi dobro da zakonodavci prestanu sugrađane tretirati kao Pepeljuge, sluškinje koje će bez prigovora ispunjati svaki njihov zadatak. Jer, u ovom slučaju, zadatak je države da poveća kvotu stranim radnicima, s licencom njegovatelja, a ne da teret skrbi prebacuje na ukućane.

S istom onom strašću s kojom je vlast donosila odluke zbog kojih su njegovatelji u velikom broju otišli iz države, treba sada otvoriti vrata inozemnim radnicima koji žele raditi i živjeti u RH. U protivnom, povećat će se broj odlazaka, jer ljudi, među ostalim, odlaze i zbog ovakvih zakona koji su, kako sam naveo, problematični na više razina. Podsjetit ću ovdje i na izjavu g. Mladena Karlića da "mladi često odlaze iz RH zbog teških roditelja koji im zagorčavaju život".

Izjava nekima nije najbolje sjela, jer eto, iznijeti činjenice da nažalost nisu svi roditelji uredu, izaziva zgražanje.

Još jedna posljedica je da bi primjena ovakvog Zakona u praksi rezultirala time da se žrtve obiteljskog nasilja opet izloži počinitelju, pod krinkom skrbi, a to je izrazito neetično. Znam za slučaj gdje je biološki otac počinio kazneno djelo silovanja u pokušaju, a djevojka je bila pozvana od Centra za socijalnu skrb, da se skrbi o njemu kada je onemoćao, iako su imali saznanja o njegovim prijestupima. Događaju se i obratne situacije, na štetu roditelja. Čitao sam, između ostalog o slučaju gdje je čovjek seksualno zlostavljao maloljetnika, a sud mu je ublažio kaznu navodeći kao olakotnu okolnost njegovu skrb za majku. Koja bi to majka željela, uz pretpostavku da je normalna, da o njoj skrbi seksualni predator?

Nadalje, ovaj Zakon je i matematički i tehnički neprovediv, jer ako se pred ljude, bilo da su zaposleni, ili aktivno traže zaposlenje, stavlja zadaće koje oduzimaju resurse u obliku vremena i zdravlja, a oba su nužan preduvjet za ekonomsku neovisnost i nužnu separaciju od roditelja, poručuje im se da ne bi trebali imati svoj život. Kada se čovjeka zatrpa dodacima, teško da će ispuniti svoje primarne zadatke.