Demokrati pred nadolazeće predsjedničke izbore u SAD-u imaju samo jedan jedini zadatak: da ne budu luđi i gori od Donalda Trumpa. To se, nažalost, sve više čini kao nedostižno za ovu stranku. I to će vrlo lako uprskati.

Usprkos tome što su se na pozornici pojavili neki vrlo zanimljivi i perspektivni kandidati poput Andrewa Yanga i Tulsi Gabbard, DNC stožer je izgleda već izabrao kandidata, a to će biti senatorica Elizabeth Warren. Kako znam, pitate se? Vrlo jednostavno, pogledajte samo koliko ju guraju mediji establišmenta, od CNN-a i MSNBC-ja do New York Timesa. To su neslužbena glasila Demokratske stranke, a ona već najmanje mjesec dana guraju Warren u prvi plan.

Time su potpisali svojoj stranci poraz i gotovo smrtnu presudu, a u isto vrijeme nesvjesno najavili Trumpov reizbor. Warren je jedna od onih koji imaju strašnu želju temeljito promijeniti ekonomsku politiku koja polučuje odlične rezultate. Svi ekonomski pokazatelji su na najvišoj razini još od početka velike krize 2008. godine; nezaposlenost je najniža, rast BDP-a zavidno visok, prosječna plaća raste brže od inflacije. Iako Trump voli prisvajati zasluge, prije bi se moglo reći da američko gospodarstvo napreduje usprkos njemu i njegovim sabotažama poput trgovinskih ratova i subvencija.

U takvim okolnostima općeg gospodarskog rasta i prosperiteta, javljaju se ljevičari koji bi to potpuno preokrenuli. Kolike su realne šanse da to prođe?

Warren je jedna od onih Demokrata koji žele uvesti "Medicare for All", što zapravo znači javno zdravstvo koje će zahvaćati sve građane SAD-a jednako. Na prvu zvuči dobro i ankete pokazuju da većina Amerikanaca podržava tu ideju, ali samo dok ih ne informirate da će ih to stajati većih poreza. Kad saznaju tu informaciju, potpora pada ispod 50 posto.

Zato se Warren potrudila napraviti plan za ovaj program koji bi, prema njenim riječima, sav trošak zdravstva prebacio na one najbogatije i na tvrtke. Njima bi nabila nove i visoke poreze, tako da srednji sloj ne bi morao plaćati ništa više nego što već plaća. Pomalo je teško vjerovati da bi to funkcioniralo jer njen plan - samo za "besplatno" zdravstvo košta 52 bilijuna dolara sljedećih 10 godina, i to prema njenoj, optimističnoj računici.

"Ne moramo naplatiti srednjem sloju ništa. Uvest ćemo porez na javno zdravstvo poslodavcima koji će ga plaćati za svakog radnika", napisala je u svome planu (shvaćate da je riječ zapravo o onome što u Hrvatskoj zovemo obavezni zdravstveni doprinos). Osim toga, uvest će i novi porez na "velike korporacije" te porez na bogatstvo za najbogatije građane SAD-a.

Steven Horwitz, ugledni ekonomist Austrijske škole i sveučilišni profesor u Indiani, komentirao je njen plan sljedećim riječima:

"Očito, nemogućnost razumijevanja porezne stope postaje zarazna među našim prijateljima s lijeve strane. Ako ne vjerujete da će ljudi srednje klase snositi značajan dio tereta 'poreza na poslodavce i korporacije', niste svjesni nekih najjasnijih empirijskih rezultata ekonomije.

Još jednom, ako i kada se dokaže da su skeptici o klimatskim promjenama neupućeni u relevantne znanstvene dokaze, ljevica ih prestiže. Liječnici, liječite se."

Horwitz zapravo želi reći kako ljevičari potpuno ignoriraju činjenicu da svaki porez na korporacije i poslodavce itekako utječe na građane srednjeg sloja. Poslodavac će taj porez morati odbiti od radničke plaće, tako da će ga na kraju plaćati radnik (kao što ga radnici plaćaju u Hrvatskoj). A svaki porez na korporacije je porez na široku potrošnju. Jer ako je korporacija velika, ona je takva zato što postoji velika potražnja za njenim proizvodima i zato što uspješno odgovara na potrebe tržišta. Kada se takvoj korporaciji nametne porez, ona ga prenosi na cijene svojih proizvoda, tako da taj porez u krajnjoj računici plaćaju njeni konzumenti - kupci.

Što se tiče njenog vjerovanja da će porez na bogatstvo pomoći punjenju proračuna, to je također zabluda. Bogati ljudi imaju 1001 način da legalno izbjegnu takve poreze i oni ih u pravilu koriste. Warren je svoju računicu radila na temelju sadašnjeg broja bogataša koji su prijavili svoja bogatstva, ali onog trenutka kada se uvede poseban porez na njih, njihov broj će splasnuti ili potpuno nestati. Ljudi će naći način da se prebace u onu "nižu" klasu koja ne mora plaćati taj porez. Ljudi koji zarađuju velik novac imaju i veće mogućnosti da ga prerasporede na sebi bliske osobe i tako izbjegnu prijavu većih primanja, što će učiniti ako moraju.

Porez na bogatstvo imale su skandinavske zemlje pa su ga ukinule krajem prošlog stoljeća upravo zato što nije funkcionirao; nije im donosio u proračun ništa, čak je rezultirao slabijim proračunskim punjenjem.

Kad smo kod Stevena Horwitza, potražite njegove članke na internetu jer je jako zanimljiv; pisao je kolumne za mnoge poznate časopise i web portale, a autor je i nekoliko dobrih knjiga: "Od ljudske akcije, ali ne i ljudskog dizajna: Liberalizam u tradiciji škotskog prosvjetiteljstva", "Mikrozaklade i makroekonomija: Iz austrijske perspektive" te "Hayekova moderna obitelj: Klasični liberalizam i evolucija društvenih institucija".