Kanadski psiholog i klasičnoliberalni teoretičar Steven Pinker nedavno je gostovao kod indijsko-američke podcasterice Poore Arore, predstavljajući novu knjigu "When Everyone Knows That Everyone Knows" (Kad svi znaju da svi znaju), gdje je dao neke zanimljive odgovore na pitanja o društvenom znanju, kulturi otkazivanja i autoritarnim režimima.

"Kultura otkazivanja jedan je od fenomena koji prati ono što se ponekad naziva The Great Awokening. To je šaljiv izraz temeljen na Velikom buđenju (The Great Awakening), razdoblju u američkoj povijesti u kojem je došlo do ogromnog umnožavanja protestantskih crkava i vjerskog žara u 19. stoljeću. Ovaj "Great Awokening" je vjerojatno počeo oko 2014., ali je onda stvarno eksplodirao 2020. u Sjedinjenim Američkim Državama ubojstvom Georgea Floyda u Minneapolisu.

U svakom slučaju, kultura otkazivanja, koja nije ograničena na ljevicu, na wokeizam - i zapravo, u SAD-u u prošloj godini vidjeli smo erupciju kulture otkazivanja od strane populističke MAGA trumpovske desnice, posebno nakon ubojstva Charlieja Kirka - gdje su se događale iste stvari koje su se događale u woke kulturi, naime netko bi imao tvit ili komentar koji se činio nepoštovanjem prema dominantnoj ideologiji, i bio bi cenzuriran, bio bi otpušten ili odbačen od okoline.

Dakle, u mojoj knjizi "Kad svi znaju da svi znaju", jedno od poglavlja zove se Instinkt poništavanja. To je pomalo igra riječi. Postavlja se pitanje: budući da nije samo probuđena ljevica, već to može biti i desnica - a da ne govorimo o fašističkoj desnici ili nacističkoj desnici - ona koja potiskuje govor, pitanje je zašto? Zašto osjećamo potrebu ušutkati ljude s kojima se ne slažemo?

Pogotovo zato što je jedno od načela prosvjetiteljstva, znanosti i demokracije da morate imati slobodu govora, jer nitko od nas nije nepogrešiv. Jedini način na koji napredujemo jest da ljudi - znači svatko - može izraziti mišljenje; drugi su slobodni kritizirati ta mišljenja; i upravo u loncu rasprave i kritike vidimo koje su ideje dobre, koje su istinite, a koje su pogreške koje bismo trebali odbaciti.

Mislim da je razlog takve želje za otkazivanjem taj što svi to činimo - živimo po moralnim normama, ne samo po zakonima gdje će vas policija uhititi, pravosuđe osuditi i zatvoriti ako prekršite zakon. I to se događa. Ali imamo mnogo više normi o tome kako živimo svoje živote, gdje ljudi nešto ne rade jer, znate, svi znaju da se to ne radi. Kako svi znaju? Pa, svi znaju da svi ostali znaju da se to ne radi.

Ne hodate okolo goli po cesti. Ne jedete pire krumpir rukama. Ne vrijeđate ljude u lice. Ne ističete ako je netko pretežak ili ima govornu manu - postoje deseci takvih normi. A neke od normi su: ne dajete rasističke komentare. Ne dajete komentare koji omalovažavaju žene ili homoseksualce.

Što podržava te norme? Zajedničko znanje. One postoje jer svi znaju da postoje, što znači da ako se čini da je neka norma ugrožena - ključno, u javnoj areni gdje bi to moglo biti općepoznato - tada postoji potreba da se ta osoba kazni, ali i javno. To jest, u areni općepoznatog. To je mjesto gdje svatko može vidjeti kaznu i svi mogu vidjeti da svi ostali vide kaznu. To je ono što je potrebno za podupiranje norme, a to, mislim, rađa potrebu za cenzurom i ukidanjem, često na vrlo javne načine.

U stara vremena, nekada su postojala javna vješanja, javna razapinjanja i spaljivanja na lomači. Elektronički ekvivalent je internetska peticija sa 600 potpisa ili rulja koja nekoga posramljuje na društvenim mrežama, ali mislim da je temeljna psihologija ista.

U nekim slučajevima, ovo bi moglo biti pozitivno. To jest, stvarno je dobro da se ne vrijeđamo u lice, da ne pričamo rasističke viceve, koji su bili vrlo česti dok sam ja odrastao. S druge strane, u područjima poput znanosti, demokracije, vladavine prava, istina je važnija od društvenog sklada, a cijela poanta znanstvenog rada, akademske zajednice, znanosti jest u tome da pronađete istinu čak i kada se istina čini neugodnom.

I tako kultura otkazivanja može stati na put našem kolektivnom naporu da steknemo znanje", objasnio je Pinker.

Na temu diktature i demokracije, Pinker je istaknuo kako neki narodi, poput Kine i Irana, nikad nisu ni živjeli u liberalnoj demokraciji. Objasnio je i kako obično dolazi do prihvaćanja autoritarnog režima.

"Ako ljudi biraju između anarhije i tiranije, izabrat će tiraniju jer tiranije, povijesno gledano, imaju manje žrtava od anarhije i kaosa. Kada u nekom društvu vlada anarhija, kada nema stabilne vlade, onda vlast preuzimaju naoružane bande i rulja, a to nitko ne želi. Zato su skloniji, ako im je predstavljen takav izbor, podržati autoritarnu vlast koja će provoditi tiraniju, ali će biti stabilna.

To je, međutim, pogrešan izbor. Postoji i liberalna demokracija, koju nije lako uspostaviti i potrebno je puno volje u cijelom društvu, ali i ona može biti stabilna, održavati red, samo što ljudi u njoj uživaju slobodu i bolji prosperitet.

Kinezi u Kini su najsiromašniji Kinezi u svijetu. Kinezi u Tajvanu, Singapuru, SAD-u i drugdje, svi imaju znatno bolji životni standard od svojih sunarodnjaka u Kini. Kina poboljšava stanje svojih građana, ali ne možemo znati koliko bi to bilo bolje da žive u liberalnoj demokraciji."

Zatim je ispričao jednu urbanu legendu, odnosno vic za koji ne znamo je li istinit, iz SSSR-a.

"Ima onaj vic koji zorno prikazuje kako izgleda društveno znanje u diktaturi. Čovjek na Crvenom trgu u Moskvi u doba SSSR-a dijeli letke. Dolazi policija i, naravno, privodi ga. Kada dođu u postaju, policajci pregledavaju letke koje je dijelio i shvate da je to hrpa praznih papira na kojima ništa ne piše. Pitaju ga što je to, kakva je to spačka? On odgovori: 'Pa zar nije očito?'.

Poanta vica je da u diktaturi čovjek nije zadovoljan, ali ne može svoje nezadovoljstvo javno podijeliti s drugima i nikad nije siguran misle li i njegovi sugrađani isto. To diktature čine, one pokušavaju spriječiti stvaranje općeg društvenog znanja i umjetno stvaraju i nameću vlastito", zaključuje Pinker.