Što je BDP i zašto je značajan?

Već desetljećima traje uporno pokušavanje da se ospori jedan široko korišten ekonomski pokazatelj, bruto domaći proizvod (BDP). Što stoji iza tih pokušaja i zašto socijalisti žele osporiti BDP kao validni ekonomski pokazatelj?

Bruto domaći proizvod (BDP) je indikator koji pokazuje vrijednost finalnih dobara i usluga proizvedenih u jednoj zemlji tijekom godine. Glavna kritika koju socijalisti upućuju BDP-u je da se ekonomisti previše fokusiraju na njega i da ga koriste kao ultimativni pokazatelj snage nekog gospodarstva i kvalitete života. Ta kritika je promašena jer nijedan ekonomist ne tvrdi da je BDP jedini, ultimativni pokazatelj koji govori sve o procesima u nekom gospodarstvu te njegovoj snazi. BDP se koristi kao jako dobar pokazatelj opće slike neke ekonomije, jer dosta dobro korelira s drugim pokazateljima kao što je Indeksom ljudskog razvoja (HDI) i ostalim pokazateljima snage gospodarstva, kvalitete života pa i sreće.

Ako pogledamo odnos BDP-a i drugih mjerljivih faktora, možemo primijetiti da ima pozitivnu korelaciju i s objektivnim pokazateljima kao HDI (Indeks ljudskog razvoja) i subjektivnim kao anketirano zadovoljstvo životom (Slika 1). Međutim, socijalisti uvijek zanemaruju te korelacije BDP-a s drugim pokazateljima kvalitete života i snage gospodarstva te se fokusiraju na preveliku objektivnost samog BDP-a. Njihovi argumenti protiv BDP-a proizlaze iz osjećaja, mišljenja, percepcije i preferiranog ideološkog narativa, a ne iz objektivnih argumenata, analiza ili statističkih istraživanja. Ukratko, kritika BDP-a počiva na dva temelja: 1. nerazumijevanje kompleksnosti makroekonomskih pokazatelja i povezanosti među njima, 2. odbijanja prihvaćanja stvarnosti kakva ona objektivno je nego kakva bi ona prema njima trebala biti. Odgovor na pitanje koji od ta dva temelja socijalističke kritike prevladava je kao postaviti pitanje jesu li hrvatski političari više nesposobni ili više korumpirani tj. nemoguće je odrediti jer je nesposobnost socijalista da shvate ekonomiju usko povezana s njihovim odbijanjem prihvaćanja stvarnosti kakva je.

Slika 1. Odnos između BDP po stanovniku (PPP) i anketnog zadovoljstva životom

Izvor: The Economist (klikni na sliku za uvećani pregled)

Jedan od argumenata protiv BDP-a je i da ne mjeri akumulaciju bogatstva, nego samo tijek proizvodnje dobara i usluga kroz jednu godinu. Ali nije jasno kakva korist od akumulacije bogatstva u prošlosti ako u sadašnjosti neće dovesti do veće produktivnosti i snage gospodarstva, a time veće kvalitete života. To izgleda kao argument prosječnog nacionalista koji narativom o slavnoj prošlosti pokušava podići sadašnju snagu i važnost svoje države. U redu, ali koja korist od slavne prošlosti ako ona na sadašnjost nema nikakve pozitivne učinke? Istom idejom se može osporiti i socijalistička kritika „sadašnjosti“ BDP-a, jer kakva korist od akumulacije bogatstva u prošlosti ako nam u sadašnjosti ne podiže produktivnost, standard, kvalitetu života, snagu i efikasnost ekonomije, zapošljavanje? Znači, ako je akumulacija u prošlosti zaista postojala i ako je bila na bilo kakav način korisna, onda njeni efekti poboljšavaju i parametre u sadašnjosti kroz indirektne učinke. Zanimljivo kako ljevičari, inače jako „progresivni“ ljudi koji gledaju u budućnost i ne obaziru se na prošlost, i tu prošlost uzimaju kao argument kada im koristi u argumentaciji (što je vrlo rijetko, zato se i ne vole pozivati na nju).

Naravno da BDP nije ultimativni i jedini pokazatelj koji je bitan, niti ga ekonomisti koriste kao takvoga. Ali on zaista JAKO dobro korelira s ostalim pokazateljima blagostanja, kako objektivnim, tako i subjektivnim. Zbog toga ga se koristi kao opći pokazatelj „zdravlja“ nekog gospodarstva, ali ne postoji ekonomist koji smatra da je BDP govori sve i da se može koristiti bez odnosa s pokazateljima kao stope zaposlenosti i nezaposlenosti, visine realne plaće, inflacije, produktivnosti, životnih uvjeta, obrazovanja itd., stoga dovoditi BDP u pitanje pod izlikom da ne prikazuje cijelu stvarnost nema pretjeranog smisla jer on nije ni zamišljen za tu svrhu (niti takav pokazatelj može postojati), ali je kao opći pokazatelj vrlo efikasan.

Činjenica je i da ne postoji dobra alternativa BDP-u, u smislu pokazatelja koji bi toliko dobro prikazivao opće stanje nekog gospodarstva. Tijekom vremena su se pokušale razviti mnoge alternative koje bi zamijenile BDP ili na njega nadogradile, a bez da izgube kombinaciju jednostavnosti i dobre prediktivnosti BDP-a. Jedna od alternativa BDP-u je "bruto nacionalna sreća", koncept koji je 1979. skovao kralj Butana s izjavom da ne vjeruje u BDP i da mu je bruto nacionalna sreća (BNS) važnija. Središnji nauk BNS-a je "održiv i ujednačen socio-ekonomski razvoj, očuvanje okoliša, očuvanje i promoviranje kulture, dobro upravljanje". Mnogi kritičari osporavaju GNS kao alat koji je koristila butanska vlada da bi se skrenulo pažnju s etničkog čišćenja i povrede ljudskih prava nacionalne manjine Lhotsampa. Butan ima BDP po stanovniku 8.227 dolara, što ga svrstava u slabije razvijene zemlje svijeta (hrvatski iznosi 22.795 dolara).

Prema Indeksu ljudskog razvoja (HDI) Butan je 132. zemlja u svijetu, što ga svrstava u društvo zemalja kao Moldavija, Turkmenistan, Gana, Namibija i slično. Nije ni čudo što ne žele prihvatiti objektivne i mjerljive kriterije kao BDP i HDI te ih žele zamjeniti puno subjektivnijem indeksom bruto nacionalne sreće. Najviše se koristi Indeks ljudskog razvoja (HDI) koji kombinira prosječni dohodak po stanovniku, očekivano trajanje života pri rođenju i godine trajanja školovanja, a sve da bi se mjerenje uspješnosti nekog gospodarstva personaliziralo prema objektivnim kriterijima povezanima s individualnijim pokazateljima od općih mjerila proizvodnje, potrošnje i investicija. Ali kao što sam rekao, BDP jako dobro pozitivno korelira i tim „alternativnim“ pokazateljima, pa socijalisti još traže nešto što će diskreditirati BDP kao mjeru.

Pokušaji diskreditacije BDP-a su dio šire agende socijalista da diskreditiraju ekonomiju kao mjerljivu i objektivnu znanstvenu disciplinu te je više približe sociologiji i to ne onoj istraživačkoj nego narativnoj. Jer ako se ekonomija ospori kao objektivna i mjerljiva, onda sve što ostaje je ideologija i svjetonazor. I to je ono što socijalisti žele, jer su sasvim svjesni da po svim objektivno mjerljivim kriterijima socijalizam gubi bitku sa slobodnotržišnom ekonomijom. Ali ako se objektivni ekonomski pokazatelji prikažu kao neadekvatni te ako se ekonomske zakonitosti i rezultati prikažu kao relativni onda funkcionalnost, učinkovitost i povijesni track record postaju nebitni, a jedino što je bitno ostaje je narativ, ideologija, osjećaji i relativnost. Socijalizam gubi bitku kod mjerljivih kriterija, baš kao što svaka implementacija socijalizma dovodi do ekonomske, ekološke i ljudske katastrofe, ali kod subjektivnih i emotivnih kriterija ima određenu prednost jer igra na najprimitivnije emocije, simplificiranu logiku te negiranje dugoročnog i racionalnog.

Mnogi nenamjerno potpadaju pod socijalistički narativ i počinju prihvaćati poluargumente, bez svijesti o pozadini i krajnjem cilju. Nema ništa loše u propitkivanju, ali treba propitkivati objektivnim argumentima, racionalnim pokazateljima, istraživanjima i analizama, a ne samo populističkim mišljenjima koja pokušavaju rušiti jedan od stupova ekonomije bez ikakvih relevantnih istraživanja i objektivnih analiza.