Što je društveno odgovorno poduzetništvo?

17.11.2017.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Što je društveno odgovorno poduzetništvo?

Što je to društveno odgovorno poduzetništvo? Koja je uloga poduzeća u društvu? Ova pitanja si postavljaju mnogi poduzetnici, njihovi radnici, okolina poduzeća, no za svakoga su razlozi i argumenti drugačiji.

Ekonomski gledano postojanje poduzeća za cilj ima obavljanje određene djelatnosti te ostvarivanje dobiti što vidimo na primjerima otvaranja poduzeća gdje nas pitaju, osim imena i sličnih tehničkih podataka, čime će se naše poduzeće baviti. Velika je lista djelatnosti i možemo ih izabrati koliko hoćemo, no nigdje na toj listi ne piše "društvena odgovornost". Dakle toga nema na popisu djelatnosti, ali mnogi to od nas pri kretanju u poslovanje očekuju. U marketingu također imamo i pojam društvenog marketinga gdje poduzeće može pod svojim pokroviteljstvom ili vlastitim financijskim sredstvima pokrenuti neki projekt koji će pomoći društvu. Primjerice, gradnja parka, opremanje vrtića i slično, no većina takvih radnji usmjerava se na imidž poduzeća, na svjesnost o marki što, naravno, potrošače navodi na kupnju njihovog proizvoda i ponovno se vraćamo na moguće ostvarivanje dobiti.

Iznošenjem navedenih teza nije cilj umanjiti ili negativno prikazati društvenu odgovornost nego pokušati pokazati očekivanja društva i ostalih interesnih skupina od poduzeća.

Tema je kompleksna i vjerujem kako bi svaki čovjek imao svoje tumačenje. Milton Friedman (1912–2006.), dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, kaže:

"Poslovni ljudi vjeruju da brane slobodno poduzetništvo kada tvrde da se poslovanje ne odnosi samo na profit nego i na unaprjeđenje 'društvenih' ciljeva: da poslovanje ima 'društvenu svijest' i za ozbiljno uzima svoju odgovornost osiguranja zaposlenosti, eliminiranja diskriminacije, izbjegavanja zagađenja i drugih stvari koje se tiču reformi. Ustvari, oni su – ili bi mogli biti, da ih itko shvaća ozbiljno, zagovaratelji socijalizma."

Ovime Friedman pokušava objasniti kako ljudi zagovaraju slobodno poduzetništvo, a s druge strane imaju argumente društvenih normi koje se od tog poduzeća očekuju. Sama poduzeća ne funkcioniraju više na principu slobode ukoliko se od njih očekuje ispunjavanje navedenih društvenih očekivanja.

Friedman također navodi kako korporacije ne mogu imati odgovornost prema društvu jer su umjetne osobe koje imaju svoju zadaću i cilj, a jedino su ljudi ti koji imaju odgovornost. No, ljudi upravljaju poduzećima, zar ne? Tu odgovor daje tako da pojedinac, kao voditelj poduzeća, može imati odgovornost, no ukoliko svoje preferencije prema npr. zaštiti okoliša želi poboljšati preko poduzeća, onda koristi novac poduzeća, što u pravilu znači novac vlasnika poduzeća, novac zaposlenika, novac kupaca, a ne vlastitim uplatama organizacijama koje se time bave.

Samo poduzeće, po Friedmanu, nije to koje mora biti društveno odgovorno jer za takve stvari postoje humanitarne organizacije, neprofitne udruge i slične koje svoja financijska sredstva usmjeravaju u društvene pothvate, a ne zadržavaju dobit.

"Naravno, u praksi doktrina društvene odgovornosti je često maska za akcije koje imaju osnovu na drugim poljima, prije nego što je razlog za takve akcije. Kako bi bolje ilustrirali, dobro bi bilo za dugoročne interese korporacije da se glavni zaposlenik nalazi u maloj zajednici kako bi se resursi posvetili osiguranju zajednice ili unaprjeđenju vlade. Time bi se lakše privukli željeni zaposlenici, smanjili računi za plaće, smanjili gubitci od sabotaža i sitnih krađa te drugi dobri efekti. Ili bi moglo doći do toga da doneseni zakoni o odbitku korporacijskih milosrdnih priloga ulagači mogu priložiti u dobrotvorne svrhe koje sami preferiraju, na način da korporacija napravi poklon koji bi izradili oni osobno, budući da na taj način mogu donirati onaj iznos koji bi inače bio utrošen na korporativne poreze. U svakom od ovih te u drugim sličnim slučajevima, veliko je iskušenje da se takvi pothvati racionaliziraju u akcije koje bi izvršavale 'društvenu odgovornost'."

Kako bismo bolje shvatili problem očekivanja od društvene odgovornosti, prikazat ću konkretan primjer na poduzeću H.B. Fuller koje je proizvodilo ljepilo Resitol u Hondurasu. Poduzeće je 80-ih godina, nakon dolaska na tržište Hondurasa i otvaranja tvornice, naišlo na problem gdje su ga djeca 'snifala', odnosno koristila kao drogu. Poduzeće je imalo velikih problema jer je to postao društveni problem. Ovim kratkim osvrtom na glavni problem poduzeća cilj je pokazati kako društveni problem u kojem poduzeće i njegov proizvod sudjeluju može uzrokovati golemi negativni publicitet, a postavlja se pitanje: tko je odgovoran?

Poduzeće, kao takvo, ima svoju zadaću i ona je proizvoditi ljepilo i prodavati ga te nije nadležno za provjeru na koji način će se proizvod koristiti. Na ljepilu je, pretpostavljamo, bilo naglašeno za što se ne smije upotrebljavati i slično te se time ogradilo. U Hondurasu se navodi problem nepismenosti, ali to također nije u nadležnosti poduzeća. S druge strane, možemo reći da je to poduzeće već svoju društvenu odgovornost ostvarilo time što je uopće otvorilo tvornicu u Hondurasu te podiglo zaposlenost, a prije samog dolaska Elmer Anderson, direktor tvrtke, rekao je: "Vjerovali smo kako bi proizvodnja ljepila u Latinskoj Americi i zapošljavanje lokalnog stanovništva stvorilo nova radna mjesta i podiglo standard života".

Ovo je jedan od mnogo primjera kako možemo gledati na društvenu odgovornost poduzeća. Ono što je bitno kako samo poduzeće u današnjim uvjetima, u pravilu slobodnog tržišta te poštivanja zakonskih propisa nije odgovorno ni za što izvan samog poduzeća. Da se vratimo na priču iz uvoda, jedini i glavni cilj pri otvaranju poduzeća je obavljanje određene djelatnosti te ostvarivanje dobiti. Mnogi ljudi poduzeća doživljavaju kao humanitarne organizacije koje financiraju razne udruge i projekte, zapošljavaju puno ljudi jer "imaju pa moraju". Naravno, mnogo ovisi o karakteru vlasnika i vodstva poduzeća, ali ako govorimo iz kuta samog poduzeća kao gospodarskog subjekta, onda poduzeće zapošljava velik broj ljudi jer zbog opsega posla treba toliko ljudi. Ovime se ne želi društvenu odgovornost prikazati kao nešto nepoželjno i negativno jer poduzeća su jedini subjekti koji imaju dovoljno kapitala koji mogu usmjeriti u rješavanje društvenih i globalnih problema. Društvena odgovornost je poželjna i korisna, a neodgovornost kažnjiva (npr. bacanje otpada u rijeku i sl.).

Problem su očekivanja javnosti i postavljanje normi tim istim poduzećima koja ukoliko ne ispune očekivanja imaju negativan publicitet.

S druge strane, još jednom razmislite zašto se većina poduzeća vole predstavljati kao društveno odgovorna poslovanja. Dio odgovora za većinu poduzeća se sigurno krije u navedenoj komunikaciji poduzeća prema van čiji krajnji cilj znamo, a samu tezu potvrđuje i Friedman:

"U trenutnom ozračju mišljenja, s jako rasprostranjenom averzijom prema 'kapitalizmu', 'profitima' i 'bezdušnim korporacijama', ovo je jedan od načina da korporacija dobije naklonost nusproizvodom izdataka koji su u potpunosti opravdani samo njihovim interesom. Bilo bi od mene nedosljedno da prozivam korporativne voditelje koji se suzdržavaju od ovog licemjernog pretvaranja jer bi to povrijedilo temelje slobodnog društva. To bi značilo da ih prozivam za izvršavanje 'društvene odgovornosti'! Ako naše institucije i ponašanja javnosti skrivaju svoj vlastiti interes na ovaj način, ne mogu pozvati na njihovo nedostojanstvo u toj mjeri da ih se odreknem. U isto vrijeme, mogu izraziti divljenje onim individualnim poduzetnicima, vlasnicima korporacija ili ulagačima koji preziru takve taktike kao koncept prevare."

Ukoliko shvatimo taj koncept, onda postajemo svjesni da poduzeća (čast izuzecima) kroz promicanje društvene odgovornosti gledaju sebe i svoj interes (bolje rangiranje kod kupaca, u javnosti i slično), ali zbog toga ih se ne može optužiti jer kao i u vlastitim životima ljudi kao pojedinci gledaju i svoj interes te uživaju u vlastitom slobodnom izboru.

VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
DRUŠTVO
O autoru
Karlo Balenović je (ne)tipični student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i aktivni član nekoliko organizacija s kojima sudjeluje u raznim projektima. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: HRVOJE MARKOVIĆ

Često čujemo zahtjeve za nacionalizaciju bankarskog sektora zato što strani vlasnici banaka iznose dobit iz Hrvatske. Kako bi bilo da su te banke u državnom vlasništvu?

Kako bi bilo da su banke u Hrvatskoj državne?

Ljudska prava

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Problem sa zaštićenim najmoprimcima u Hrvatskoj puno je širi. Država je zakazala u zaštiti privatnog vlasništva.

Tko je kriv što ljudi ne mogu koristiti vlastite nekretnine?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stjepan Radić se okreće u grobu, ali on više ionako nije ikona za vodstvo HSS-a. Njihove su ikone sada oni koji su protjerivali i zatvarali HSS-ovce.

Beljak se slaže s HDZ-om: Hrvatsku je uništio neoliberalizam!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Francuska svejedno uvodi porez za najveće tehnološke gigante na svojoj nacionalnoj razini, a isto će učiniti i Španjolska. Koliko je to dobra ideja?

Irska i skandinavske zemlje nisu dozvolile uvođenje novog poreza na razini EU. Evo zašto je to važno...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Frankovićeva izjava da će zabraniti prodaju na gradskoj površini ako netko ponudi više od Grada vrlo je jasna poruka privatnom sektoru koji Grad Dubrovnik vidi kao svoju konkurenciju.

Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Povod je bio Trumpov tvit, a Greenpeace sada tvrdi da Patrick Moore nije bio njihov osnivač iako su još donedavno imali njegovo ime na popisu osnivača.

Greenpeace optužio jednoga od svojih osnivača da je ʼkupljenʼ jer je kritizirao Green New Deal

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Ministrica koja godinama postavlja suluda pravila zbog kojih mnogi poduzetnici nisu mogli povući novac iz EU fondova, sada ne prolazi državna pravila. Fali joj jedan papir.

Ministricu stigla njena karma. Trebamo li stvarno imati razumijevanja za tu isteklu vozačku?

Politika

PIŠE: DAVOR NAĐI

Ministar rada i mirovinskog sustava je dao dvije prilično nesuvisle izjave u kojima pobija sam sebe.

Pavić: Vlada ne može dekretom odrediti plaću od 7.500 kn, ali može od 3.000 kn

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U županiji s tolikom koncentracijom uhljeba, održavanje demokratskih izbora nema smisla.

U Ličko-senjskoj županiji dvije trećine zaposlenih je uhljebljeno u javnom sektoru. Izbori su besmisleni.

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usprkos optužbama nekih bivših zaposlenica kako tvrtka diskriminira žene, istraživanje je pokazalo da su muškarci bili godinama slabije plaćeni od ljepšeg spola.

Seksizam u Googleu: Istražili optužbe da plaćaju žene slabije pa došli do iznenađujućeg zaključka

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska dobrim dijelom živi od turizma, ali u medijima se svake godine ponavljaju isti mitovi o štetnosti koje turizam sa sobom nosi.

Razbijanje standardnih hrvatskih mitova o turizmu

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Koliko smo već puta samo čuli priču o tolerantnim, mladim, slobodnomislećim ljudima željnim promjena? I kako je to završilo?

Novi hrvatski Mesija s hrpom starih, izlizanih frazetina i nula sadržaja

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: