Što je ekonomski liberalizam?

Ekonomski liberalizam je pojam koji sve češće viđamo u hrvatskim medijima. Jasno je da ekonomski liberalizam opisuje svaku politiku liberalizma koja se odnosi na gospodarstvo. Mrzitelji liberalizma u ekonomiji će ekonomski liberalizam u pravilu nazivati "neoliberalizam".

Zanimljivo je da će se kao "ekonomski liberal" predstaviti svatko tko podržava politike liberalizma u ekonomiji, ali se želi ograditi od društvenog liberalizma. To su uglavnom liberalni konzervativci - osobe konzervativnog svjetonazora koje prihvaćaju ekonomsku teoriju klasičnog liberalizma. Ekonomski liberalizam je u konzervatizam na velika vrata uvela Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji 1970-ih, a kasnije su takvu politiku prihvatili i mnogi drugi konzervativni političari diljem zapadnog svijeta. Kao ekonomski liberali se također ponekad predstavljaju i liberali kojima je više stalo do ekonomske problematike nego društvene i žele se distancirati od bilo kakve veze s ljevicom.

Ali od same semantike puno je važniji sadržaj. Kad se kod nas priča o "ekonomskom liberalizmu", često se misli isključivo na rezanje poreza. To je vrlo površna i pogrešna interpretacija te može ljude dovesti u zabludu.

Liberalizam je svjetonazor koji shvaća da je svaka osoba jedinka za sebe, s vlastitim željama, snovima i interesima. Liberalizam priznaje da smo svi različiti i da se ne može staviti cijelo društvo pod zajednički nazivnik. Liberalizam te razlike ne samo da priznaje, nego ih i slavi kao prednost čovječanstva koja mu omogućuje napredak kroz specijalizaciju svakog člana društva.

Iz te ideje o posebnosti svakog pojedinca proizlazi svaka politika liberalizma, pa i ona ekonomska. Cilj liberalizma je omogućiti svakome da se izrazi na vlastiti način i da pokuša ostvariti vlastite ciljeve. Naravno, jedino je ograničenje u tome ono da nijedan pojedinac pritom ne smije svojim djelovanjem kršiti prava drugih. Kao što je Adam Smith ispravno primijetio u svome djelu "Bogatstvo naroda" krajem 18. stoljeća, društvo će najbolje prosperirati ako se dopusti svakom pojedincu da djeluje u vlastitom interesu i prema vlastitom cilju. Usprkos različitim interesima, ti pojedinci će međusobno surađivati jer će im se interesi preklapati. Taj splet djelovanja iz različitih interesa i vlastitih ciljeva predstavlja liberalni poredak, slobodno tržište koje funkcionira unutar pravne države kako nitko ne bi prešao onu granicu gdje radi vlastitog interesa prevari ili nekako drugačije našteti drugima.

Nasuprot liberalnoj ekonomskoj politici, koja dakle polazi od saznanja da je društvo skup zasebnih jedinki s vlastitim interesima i željama, stoji centralizirana, planska ekonomija. Ona polazi od pretpostavke da treba postojati jedno "središte" ili "mozak" koji će upravljati ekonomskim procesima u društvu. Takva politika ima totalitarističke korijene jer se svodi na kontrolu građana i njihovog djelovanja. Bilo da je riječ o jednom diktatoru ili nekom "komitetu", vijeću, koje treba planirati u ime milijuna drugih ljudi, sve se na kraju svodi da onaj čovjek na dnu ostaje bez slobode izbora; više ne može birati ni što će kupovati, niti njegov izbor utječe na cijenu niti na kvalitetu; nema više ni suverenitet i slobodu vladanja svojim djelovanjem, a ni odgovornost za vlastite odluke - jer ih ne može samostalno donositi. To su odlike mnogih totalitarnih režima, bilo komunističkih, fašističkih ili različitih autoritarnih hibrida kakvima danas možemo svjedočiti u svijetu - od Rusije do Kine.

Liberalizam, međutim, vjeruje u slobodnu volju čovjeka i da pojedinačni interesi, ako se ljude pusti da što slobodnije djeluju, dovode do ukupnog društvenog napretka bolje i efikasnije od bilo koje planske ekonomije. Ekonomija treba omogućiti što bolju dostupnost i što bolji izbor dobara i usluga koje svaki pojedinac želi, dakle u središtu nije proizvođač nego kupac, potrošač koji je zapravo "kralj". Ako prosječni građanin ima veći izbor dobara i usluga koje želi koristiti i koje su mu dostupne, onda se kaže da je društvo bogatije i da postoji obilje.

Zato je politika liberalizma usmjerena protiv uvoznih carina, subvencija posebnim industrijama i sektorima i slično, jer svaka od tih politika ide na ruku samo pojedincima, a šteti krajnjim korisnicima, kupcima i smanjuje obilje. Liberalizam je obično za niže poreze jednostavno zato što je dokazano i razumljivo da će niže porezno opterećenje dovesti do većeg izbora i dostupnije robe i usluga za kupce. Liberalizam se protivi pretjeranim regulacijama jer i one postavljaju na kraju lanca ograničenja kupovini te poskupljuju robu i usluge. Uvijek je u središtu onaj na kraju lanca - potrošač, a ne poduzetnik niti radnik. Radnici i poduzetnici samo su sredstva za postizanje krajnjeg cilja, a to je društvo sa što većim obiljem.

Tako je nastala ideja o slobodnom tržištu i "ekonomski liberalizam", jako je bitno to razumjeti. Zato se "ekonomski liberalizam" teško može odvojiti od liberalizma u društvenom smislu, jer oba polaze iz istog korijena pa ljudi koji podupiru liberalne politike u ekonomskom pogledu, ali ne i u društvenom, moraju napraviti prave moralne akrobacije da bi opravdali, recimo, zašto bi svatko trebao imati pravo da radi koliko sati želi, ali ne i da se vjenča za koga želi ili puši što želi.

Ono što ja često naglašavam, može se primijeniti i na ovu temu. Iako ekonomski liberalizam danas pristaje i uz konzervativni svjetonazor, u krajnjoj računici, samo klasični liberalizam je dosljedno držanje istih principa kod svih pitanja na isti način, bez ideoloških pristranosti i bauljanja. U klasičnom liberalizmu svi su odgovori jasni jer polaze od istog korijena: svaki čovjek je jedinka za sebe, ima vlastite želje i snove, to se mora poštivati dok god ne krši prava drugih.