Što je protekcionizam i kako utječe na društvo?

OGLAŠAVANJE

Tarife na uvoz čelika i aluminija, koje je američki predsjednik Donald Trump nametnuo pod imenom "America First" već odnose prve žrtve. Ali ne u stranim gospodarstvima, nego baš u američkom gospodarstvu. American Keg, jedina preostala tvornica čaša od nehrđajućeg čelika u SAD-u, otpustila je trećinu radnika zbog rasta troškova. Domaći čelik je poskupio čim je Trump najavio njegovu zaštitu u obliku uvoznih tarifa, tako da je ovaj prerađivač morao smanjiti troškove radne snage da uopće može opstati uz povećane ulazne troškove za sirovine. Ovo je tek prvi poznati slučaj, a očekuje se da će do sličnih otpuštanja doći diljem SAD-a.

Uvozne tarife su samo jedan od brojnih oblika protekcionizma za koji se političari diljem svijeta često hvataju. Riječ je o isključivo populističkoj politici koja prolazi iako je već bezbroj puta dokazana u praksi kao štetna - ne samo za globalno gospodarstvo i trgovinu među različitim nacijama, već i za samo gospodarstvo države koja provodi protekcionizam. On je naprosto poput epidemije. Kad jedna država povećava "zaštitu" domaće proizvodnje nauštrb uvoza, onda automatski i susjedne države posežu za istim mjerama ne bi li "adekvatno odgovorile" i "zaštitile svoju proizvodnju". Na koncu dolazi do globalnog kočenja razvoja čovječanstva i do trgovinskih ratova, a oni mogu dovesti i do vojnih ratova.

No, vratimo se na početak. Što je uopće protekcionizam?

To je svaka politika koja u ekonomiji ima za cilj zaštititi domaćeg proizvođača i radnika od strane konkurencije. Protekcionizam se može provoditi na različite načine - uvođenjem tarifa na uvoz, zabranom ili ograničenjem (kvotama) na uvoz određenih proizvoda, subvencioniranjem određenog sektora domaće proizvodnje kako bi ti proizvodi bili konkurentniji na stranom tržištu...Osim zaštite samih proizvoda od tržišne konkurencije, protekcionizam se može odnositi i na radnu snagu pa se manifestira i kroz "zaštitu domaćih radnika od jeftinih imigranata" - kvotama i ograničenjima na uvoz radnika.

Svejedno, sve države u svijetu danas u manjoj ili većoj mjeri provode barem neke od spomenutih politika. Razloga tomu ima više, a jedan od glavnih je svakako lobiranje posebnih skupina (sindikati u određenim sektorima, razni lobiji biznismena iz određenih sektora itd.). Svi ti lobiji se trude utjecati na političare da donesu odluke koje će "zaštititi" njihovu poziciju na tržištu tako da njihovoj konkurenciji onemogući ili barem ograniči ulazak na tržište. U isto vrijeme, ti se lobiji trude senzibilizirati javnost predstavljajući vlastite interese kao "naše", kao nešto što će koristiti cijelom društvu, pritom skrivajući ogromne troškove koje će to društvo platiti zbog postizanja njihovog cilja.

Mit o dobrim namjerama protekcionizma razbio je još 1850. godine francuski ekonomist i zastupnik u parlamentu Frederic Bastiat u podužem eseju "Ono što je vidljivo i ono što nije vidljivo". Bastiat je ovdje napravio prvu ozbiljnu analizu troškova koji se kriju iza na prvi pogled dobronamjernih političkih intervencija u tržište. Do danas su na tu temu objavljene tisuće stručnih radova, ali on je uspio u najkraćim crtama reći sve bitno pritom obuhvativši sve popularne politike koje se i dan-danas primjenjuju diljem svijeta.

Kako se protekcionizam reflektira na gospodarstvo?

Kad država nametne uvozne tarife na određeni proizvod, to daje znak domaćim proizvođačima tog proizvoda da mogu podići njegovu cijenu. Sasvim logično, nema jeftine konkurencije. To znači, kupci će plaćati taj proizvod skuplje jer im nije više dostupan po jeftinoj cijeni. Također, kao što smo vidjeli iz primjera proizvođača čaša od nehrđajućeg čelika, tarife pogađaju i prerađivačku industriju jer njoj više nisu dostupne jeftine sirovine nego će ih morati nabavljati po višim cijenama, što automatski poskupljuje njihove ulazne troškove, a samim time i cijenu njihovog proizvoda koji potom postaju nekonkurentni na tržištu.

Tko je profitirao? Profitirali su samo domaći proizvođači tog proizvoda koji je država zaštitila i njihovi radnici, a izgubili su kupci i prerađivači. Kupci troše više na taj proizvod pa im ostaje manje novca za kupovinu drugih dobara i usluga, a prerađivači postaju nekonkurentni što vrlo često dovodi do njihove propasti.

Drugi negativni učinak, koji nametanje uvoznih tarifa sa sobom gotovo uvijek nosi, jest odgovor drugih zemalja. Takav potez susjedne zemlje s pravom shvaćaju kao neprijateljski čin, odnosno napad na svoju industriju pa poduzimaju iste mjere postavljajući vlastite kvote i trošarine na uvoz proizvoda iz zemlje koja je takvu politiku prva nametnula. Pritom nerijetko dolazi do natjecanja koje se svodi na dječju igru "tko će koga više", a u takvim trgovinskim ratovima između političara uvijek nadrapaju građani - kupci i radnici. Ludwig von Mises je iz tog razloga protekcionizam osudio kao "diskriminatorsku politiku nacionalizma" koja "diskriminira strance, njihovu robu i ljude" i vodi u osvajačke ratove. "Filozofija protekcionizma je filozofija rata", napisao je u knjizi "Svemoguća vlada: Nastanak totalne države i totalnog rata" (1944).

Tarife i ograničenja na uvoz sasvim logično dovode i do smanjenja prekogranične trgovine, što rezultira padom ili usporavanjem rasta gospodarstava s obje strane granice.

Subvencioniranje određenog sektora industrije s ciljem podizanja njegove konkurentnosti na domaćem i stranim tržištima također nosi sa sobom mnoge negativne efekte. Pođimo samo od načela pravednosti. Vjerujem da ćemo se svi složiti kako u tržišnoj ekonomiji svi subjekti moraju poslovati po istim uvjetima i ne smije biti povlaštenih. Kad Vlada donese odluku da državnim novcem subvencionira pojedine grane industrije, bez obzira koliko njene namjere možda dobre bile, ona automatski stavlja jednu skupinu poduzetnika u povlašteni položaj na tržištu u odnosu na sve ostale jer državni novac dolazi od poreza. To znači da oni koji ne primaju državne subvencije financiraju one koji ih primaju.

Osim načela pravednosti, takva politika šteti i samoj efikasnosti te koči napredak gospodarstva budući da države u pravilu potiču i subvencioniraju one grane industrije koje su već propale, trebaju propasti ili im prijeti propast. To su poduzeća koja nisu poslovala dobro ili zahvaljujući vlastitim lošim odlukama ili jednostavno iz razloga što ih je tržište odbilo. Država im "uskače u pomoć" u pravilu s izgovorom da bi "sačuvala radna mjesta", ali onda mora više oporezivati one grane industrije koje posluju dobro i za kojima postoji potražnja na tržištu. Na taj način ne dozvoljava zdravom dijelu gospodarstva da se u potpunosti razvije, da se proširi, zaposli još više ljudi itd.

Kad je riječ o uvoznim kvotama za radnu snagu, za njih je uvijek opravdanje kako "ima dovoljno domaćeg stanovništva na burzi, prvo trebate njih zaposliti". Ako poslodavci žele zaposliti ljude iz drugih zemalja, onda će im u pravilu dobar dio javnosti predbacivati da je to zato što ne žele platiti domaćeg radnika dovoljno. Međutim, ovdje se zanemaruje više činjenica. Na primjer, činjenica je da nismo svi stručni za svaki rad i ne želimo svi raditi baš sve. Neki od nas su se specijalizirali za jedan posao, drugi za nešto drugo. Otvaranje tržišta za većim brojem potencijalnih radnika može rezultirati samo pozitivno za cijelo gospodarstvo, uključujući i domaće radnike.

Čak i ako poslodavac uveze jeftiniju radnu snagu izvana, to će mu omogućiti da ima manje ulazne troškove, što omogućuje da bude konkurentniji na tržištu, a to dovodi do povećanja produktivnosti i s vremenom do povećanja cijene samog rada za sve. Tako da, u konačnici, kvote na uvoz radnika onemogućavaju brži razvoj tržišta rada, a samim time i brži rast plaća domicilnom stanovništvu.

Protekcionizam je kao epidemija

Sjećate se kad je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić prošlog ljeta pokušao povećati trošarine na uvoz iz ne-EU zemalja? Prva reakcija iz Srbije i BiH bila je da će odgovoriti istom mjerom. Srećom Hrvatska je članica EU pa je Bruxelles reagirao nakon čega je skandalozna mjera našeg Ministarstva poljoprivrede povučena, ali iz toga se jasno moglo vidjeti kako protekcionizam rađa protekcionizam. Dovoljno je da jedna zemlja zapali šibicu i požar se brzo proširi.

Dobar primjer su poljoprivredni poticaji. Ako u Hrvatskoj nekom poljoprivredniku spomenete mogućnost ukidanja poticaja, prvi odgovor koji ćete dobiti glasi: "A kako da onda budemo konkurentni kad sve druge države subvencioniraju svoje poljoprivrednike?". I to je istina. Gotovo cijeli svijet subvencionira jednu industrijsku granu i svi to rade prvenstveno iz razloga "zato što to rade i drugi". Novi Zeland je 1980-ih ukinuo poljoprivredne subvencije i to isključivo zato što je morao (presušila državna blagajna), ali onda se pokazalo da se može i bez protekcionizma. Novozelandska poljoprivreda otad nije propala, dapače, izvozi 20 puta veću vrijednost od hrvatskih poljoprivrednika unatoč činjenici da su naši poljoprivrednici subvencionirani. Postoji inicijativa unutar EU da se ukinu poljoprivredne subvencije. Skandinavske zemlje, koje su ekonomski mahom slobodnije od ostatka Unije, žele da se subvencije ukinu, ali veći dio ostatka EU ne želi ni čuti za to.

Kako znati tko "drma državom"?

U javnosti često slušamo priče o ovim ili onim lobijima koji navodno "drmaju državom". Pa tako smo stoput čuli priču o nekakvom uvoznom lobiju koji drma državom. Ali Hrvatska uvozi po stanovniku daleko manje od drugih zemalja istočne EU, tako da te priče padaju u vodu. Ako želite stvarno znati koji lobiji vladaju Hrvatskom, samo provjerite koji se sektori subvencioniraju državnim novcem, koji uvoz je ograničen odlukama vlade i tako ćete najbolje vidjeti tko zapravo "drma državom".

Treba li na protekcionizam odgovoriti protekcionizmom?

Mnogi će reći: "Ali ako druge zemlje štite svoje proizvode i radnike na taj način, onda moramo i mi inače ćemo propasti". Milton Friedman je dao možda najbolji odgovor na to pitanje. Kad su ga pitali kako odgovoriti ako japanska vlada subvencionira svoju proizvodnju čelika što omogućuje jeftiniju cijenu čelika na američkom tržištu i spušta cijene domaćoj proizvodnji čelika, on je odgovorio: "Ako Japanci žele biti tako dobri i svojim novcem plaćati da bismo mi dobili jeftiniju sirovinu, zašto ne prihvatiti njihov poklon?"