ČITATELJI OCIJENILI
5

Što je uopće neoliberalizam?


IZVOR: FEE
14.8.2017.

Što je uopće neoliberalizam?


IZVOR: FEE

Pojam "neoliberalizam" se već neko vrijeme pojavljuje svagdje, obično bez ikakvog objašnjenja kao da svi znamo što znači. Znamo li zaista? Možda Vi mislite da znate, ali svi ostali će se teško složiti s tim, piše Jeffrey A. Tucker, direktor Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).

Taj pojam na Google trendovima daje zanimljive rezultate. Pretraga za riječi "neoliberalizam" je ponovno skočila od prošle godine i više se traži nego "libertarijanizam". Najčešće fraze u tražilici, vezane za neoliberalizam, jesu "definicija neoliberalizma" i "što je neoliberalizam".

Konfuzija je potpuno razumljiva. Ponekad se pojam neoliberalizam koristi kao nešto pozitivno u medijima, kao što je bio slučaj kod izbora novog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kojeg se opisivalo kao "umjerenog neoliberala", prema tome daleko bolji izbor od svoje "krajnje desne" protivnice. Međutim, puno češće se pojam "neoliberal" koristi u negativnom smislu i to od strane onih na krajnjoj ljevici i krajnjoj desnici. Oni ga koriste kao sinonim za kapitalizam, globalizam, vladajuću elitu, privilegije, pa čak i za administrativnu državu.

Bilo tko u Latinskoj Americi, tko je ikada favorizirao privatizaciju, deregulaciju ili rezanje poreza, sigurno se suočio (ili suočila) s optužbom da je neoliberal, uz još dodano kako je ta osoba sigurno plaćena od strane CIA-e ili State Departmenta. U ovom slučaju, ta riječ se koristi kao sinonim za američki kolonijalizam.

Trebamo točno značenje te riječi. Postoji li neki mislilac, knjiga ili događaj otkud ona potječe?

Odgovor je DA. Taj je mislilac bio američki novinar Walter Lippmann (1889-1974). Često ga nazivaju i osnivačem modernog američkog novinarstva. Ako bi se ikoji pisac/mislilac mogao nazvati ocem neoliberalizma, onda je to on. Proveo je život u vremenu Ludwiga von Misesa i F.A. Hayeka, dvojice najprominentnijih mislioca klasičnog liberalizma u 20. stoljeću. Za razliku od Lippmanna, kod njih dvojice nije bilo ničega "neo".

Zapravo, Mises je napisao knjigu s definitivnim skupom liberalnih ideja u klasičnoj formi još 1927. godine, no tada je bila objavljena u Austriji i na njemačkom jeziku (engleski prijevod je izašao tek nakon 2. svjetskog rata), tako da Lippmann u New Yorku tu knjigu nije ni vidio.

Za razliku od Misesa i Hayeka, Lippmann nije bio profesor iako je imao elitnu edukaciju. Bio je jedan od najpoznatijih intelektualaca svoga vremena i uzor onoga što se nazivalo liberalizmom u vrijeme progresivizma i tijekom New Deala. Kao osnivač i urednik novina "New Republic", bio je branitelj osobnih sloboda i zalagao se za mir dok se protivio socijalizmu i fašizmu. Nitko ga nije nazivao intelektualnim disidentom, ali se opirao totalitarnim vjetrovima svoga vremena.

U periodu između dva svjetska rata ova se klasa intelektualaca ozbiljno brinula za čuvanje svih postignuća borbe za slobodu u prošlosti te je tražila načine kako ih zaštititi u budućnosti. Situacija s kojom su se suočavali je bila gadna i u Europi i u SAD-u. Dvije glavne ekstremističke frakcije su se borile da preuzmu kontrolu: komunistička/socijalistička i fašistička/nacistička. Lippmann je shvaćao da je riječ o dvije strane iste autoritarne kovanice. New Deal se činio kao da posuđuje ponešto i od jednih i od drugih dok se pokušava držati za određene liberalne ideale. Bio je to vrlo nestabilan mix.

Gdje je bila oporba? U Velikoj Britaniji rasli su konzervativci. To nije bio previše pozitivan program, više reakcionarski. Diljem Europe postojala je nostalgija za starim danima monarhija i s njom želja da se vrate postignuća liberalizma iz 19. stoljeća. Rasle su potrebe stanovništva u isto vrijeme.

Lippman je znao da je put naprijed moguć samo kroz neki oblik liberalizma. Ali ne tradicionalni, za koji je mislio da je propao uslijed Velike depresije. Njegov je cilj bio renovirani, obnovljeni liberalizam. Nikada nije koristio pojam "neoliberalizam" (koji je izmislio njegov kolega), ali tako je kasnije njegova vizija nazvana.

Lippmanova velika knjiga - a uistinu je velika i vrijedna čitanja - objavljena je 1937. godine i zove se "Dobro društvo" (The Good Society). Knjiga je slavila liberalizam i odbacivala socijalizam, fašizam i konzervatizam. Međutim, knjiga je isto tako odbacivala laissez faire (slobodno tržište) s jednakim žarom, iako se mora zbilja pročitati dobar dio knjige da bi se to otkrilo. Lippmann je hladno prihvatio keynezijansku kritiku slobodnog tržišta. Pokušao je spojiti nemoguće: protivljenje etatizmu, ljubav za slobodom i ono što je nazivao liberalnim ciljem kroz kvazi-etatistička sredstva.

Knjiga je bila toliko utjecajna da je inspirirala organiziranje vrlo važne konferencije liberalnih škola ekonomije koja će se održati u Parizu u ljetu 1938. godine, usred jačanja tenzija u Europi i svijetu. Šest mjeseci kasnije Njemačka je anektirala Austriju, a ubrzo nakon toga nacisti su izvršili invaziju na Poljsku. To je bilo ekstremno opasno vrijeme te su intelektualci vjerovali da imaju odgovornost učiniti nešto kako bi pokušali spasiti svijet od katastrofe.

Sastanak je poznat po imenu "Walter Lippmann kolokvij", organizirao ga je francuski liberalni filozof Louis Rougier. Osim njega sudjelovali su još neki vodeći francuski mislioci uključujući monetarnog teoretičara Jacquesa Rueffa. Tu je bilo Engleza i Nijemaca, ali za ovu priču najvažniji - Hayek je stigao iz Londona, a Mises iz Ženeve gdje se našao da bi izbjegao nacističku okupaciju Beča.

Ukratko, tadašnja intelektualna elita ekonomije na jednom mjestu. Na tom je sastanku njemački sociolog i ekonomist Alexander Rustow skovao pojam neoliberalizam kako bi opisao ono o čemu su razgovarali. To je zapravo bio opis Lippmannove vizije.

Bio je to novi način gledanja na liberalizam. Demokracija koja tolerira širok pojas regulacije, socijalna država, javna edukacija, državno zdravstvo...Ali zadržao je srž kompetitivnog procesa tržišne ekonomije. Ideja je bila osmisliti stabilnu mješavinu politika koja bi dovela do prosperiteta i donijela svakome ono nužno pa bi narodi odbacili fašizam i socijalizam. Ubrzani napredak i potreba za novim tehnologijama također bi nadjačala konzervativne sentimente na političkom tržištu ideja.

U svakom slučaju, tako su se oni nadali. Ne znamo što se točno sve događalo na tom sastanku, ali možemo zamisliti da Mises i Hayek nisu bili presretni takvim idejama. Hayek je već postao glavni oponent Johnu Maynardu Keynesu dok su ostali sudionici sastanka bili pomireni s Keynesom. Što se tiče Misesa, on je čvrsto držao da bilo kakva mješavina državnog upravljanja i uplitanja u tržište može samo oduzeti slobodu izbora građanima, usporiti ekonomski rast i stvoriti nove probleme koji će se kasnije morati rješavati po jako skupoj cijeni.

Neoliberalizam opisan u knjizi "Dobro društvo" zapravo je ono što danas ima veći dio Europe: državna edukacija obavezna za sve, državna zdravstvena zaštita, državna zaštita okoliša, državna regulacija financijskog tržišta, upravljanje fiskalnom politikom, državna monetarna kontrola...Kako piše u knjizi, "svrha liberalne reforme je da omogući društvenom poretku novu ekonomiju".

Lippmann je htio novi ustav za "slobodnu državu". Odbacivao je državu koja ne brine za socijalni rezultat u kakvu su vjerovali stari liberali. Dok su originalni liberali htjeli da zakon bude generalan, minimalan i stabilan, neoliberalna vizija države je da ona bude aktivni dio očuvanja i promoviranja slobode. Drugim riječima, pretpostavlja da je sloboda čovjeka toliko važna da je državi primarni cilj da je zaštiti. Država bi trebala "pomagati ljudima da budu slobodniji". U praksi, nema granica kako daleko to može otići.

Ta je vizija imala puno problema u samoj svojoj pretpostavci i to su Hayek i Mises nekoliko puta naglašavali tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Mises nikada nije prestao ukazivati da slobodno tržište ne znači "pustite da bezdušnici rade što hoće" kao što je Lippmann u svojoj knjizi sugerirao, već da znači dopuštanje građanima da imaju slobodan izbor o tome kakav život žele živjeti i da njihovi izbori vode naprijed putem društvene evolucije. Misesova knjiga "Ljudska akcija" (Human Action) bila je odgovor Lippmannu ništa manje nego Keynesu, Marx-u i ostalim antiliberalima.

Mogli bismo reći da je Lippmannov neoliberalizam prepun dobrih namjera. Oslobodit ćemo sve ljude! U najboljem slučaju, neoliberalizam nam je dao postratno ekonomsko čudo u Njemačkoj. Ali isto tako može dovesti i od Pinochetovog Čilea, koje je često bilo opisivano kao neoliberalna država. U vanjskoj politici neoliberalizam može inspirirati prekrasne reforme (Japan poslije rata) ili kreirati teror i ratove (vidi Libiju, Irak i Afganistan).

Možemo reći da neoliberalna država može vrlo lako postati antiliberalna država. Ne postoji razlog zapravo zašto se to ne bi dogodilo. Država sa socijalnim mandatom je skitajuća zvijer: možeš se nadati da neće činiti grozne stvari, ali ne želiš ostati sam s njom u mračnoj uličici.

Da budemo iskreni, svijet duguje neoliberalizmu. On je formulirao i inspirirao mnoge zemlje da liberaliziraju ekonomiju, pa čak i neka olakšanja za ekonomiju SAD-a. Neoliberalizam je doveo do reformi u Latinskoj Americi, Kini, pa čak i u istočnoj Europi nakon propasti socijalizma. Neoliberalna ideologija, iako loša, djelomično je zaslužna za izvlačenje milijardi ljudi iz patnje, siromaštva i tiranije.

Negativne strane neoliberalizma su također prisutne: nastavak kolonijalizma drugim sredstvima, širenje svjetske birokracije, povećavanje socijalne države, povećavanje državne kontrole nad kulturom, društvom i gospodarstvom. Sve navedene pojave dovode do gnjeva stanovništva i hrane populistički ekstremizam, a to je sušta suprotnost od onoga što je Lippmann sa svojom vizijom htio postići.

VIŠE IZ RUBRIKE:
ŠKOLA
EKONOMIJA
Novo na Liberalu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Nije trebalo dugo čekati, na Youtubeu se pojavio odgovor na feminističku reklamu Gillettea.

ʼThe Best She Can Getʼ: Odgovor na Gillette reklamu je brutalan (video)

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Danski ekonomski think thank objavio je analizu u kojoj na 20 stranica uspoređuju dansko i američko gospodarstvo.

Danskim ekonomistima prekipjelo: ʼDanska nije socijalistička, imamo veće ekonomske slobode od SAD-aʼ

Društvo

PIŠE: ĐINO KOLEGA

Feminizam naš svagdašnji i filovanje paprike. S guza. Zvuči kao početak odličnog vica.

Moj najdraži vic o filovanju

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Mediji uporno ponavljaju kako je Amerika već imala period kad je najviša stopa poreza na dohodak iznosila preko 90 posto. Ali prešućuju jednu stvar...

ʼGreen New Dealʼ je utopija. Bez obzira na ičije želje, nitko neće plaćati porez od 70%

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Jučerašnji događaji pokazuju da se hrvatska politika nije makla iz 1991. godine. Tada je zemlja bila u ratu, a danas političarima rat nedostaje jer se s aktualnim problemima ne mogu uhvatiti u koštac.

Neka se Plenković i Grmoja fizički obračunaju, inače ljudi neće znati za koga da glasaju

Politika

PIŠE: IVA GRGIĆ

Prozivke Bulja i Grmoje jasno pokazuju da Most ozbiljno puca na desnicu. Plenković je izgubio živce jer su ga pogodili tamo gdje je najslabiji.

Počinje rat na desnici: Hoće li Most preuzeti dio desnog biračkog tijela HDZ-u?

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ne postoji takav zakon u Hrvatskoj niti u bilo kojoj drugoj zapadnoj demokraciji, koji zahtijeva od građana da ustanu tijekom intoniranja himne.

Zašto Penava proziva klince? Nitko nije dužan ustati na himnu!

Ekonomija

PIŠE: CHRIS EDWARDS

Velika studija koju su stručnjaci Svjetske banke i Ujedinjenih naroda napravili još 2010. otkriva načine kako protržišne politike mogu umanjiti stradavanje stanovništva u prirodnim katastrofama.

Ekonomija klimatskih promjena: protržišnim reformama protiv posljedica globalnog zagrijavanja

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ovo nije prvi put da Nicolas Maduro uvjerava javnost svoje zemlje da ima nadnaravne moći.

Predsjednik Venezuele tvrdi da se vratio iz budućnosti: ʼUvjeravam vas, sve će biti u reduʼ

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Nema socijalističke zemlje koja je ikada uspjela dugoročno ostvariti demokratski sustav. Za to postoji logično objašnjenje.

Demokratski socijalizam je oksimoron - ne funkcionira čak ni u teoriji

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U ovakvom, Trumpovom svijetu i vremenu sasvim je normalno što je Gillette naišao na veliki otpor zbog reklame protiv nasilja.

Kako bi izgledala reklama za žilete koja bi se svidjela uvrijeđenim konzervativcima?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ako očekujete odgovornost od premijera i njegovih ministara, vrlo vjerojatno ćete biti optuženi da mrzite Hrvatsku i Domovinski rat.

Kako je domoljublje postalo izgovor za laganje javnosti

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: