Vezani članci:
Komunizam na Kubi bliži se svome kraju
Kako i zašto je propala sovjetska ekonomija?
Posljedice terora Crvenih Kmera još uvijek su vidljive. Mladi ne znaju ni gdje su rođeni, stariji ne žele o tome govoriti
Je li trijumf Kineza na PISA testovima dokaz superiornosti komunizma?
Fizički zid je srušen, ali onaj u glavama nije
6 stvari koje je Marx htio ukinuti (osim privatnog vlasništva)
Holodomor - komunistički holokaust o kojem nismo učili u školi
Na današnji dan: Sovjeti ugušili Praško proljeće u krvi - okupacija Čehoslovačke
Čiji praznik Hrvatska danas obilježava?
ʼNe volite komunizam, ali vam je kineski kapital dobrodošao. Kako to?ʼ
ʼCentar za demokraciju i ljudska pravaʼ nezadovoljan što Hrvati ne vole antifašizam, traži od države da ih prisili
Kako komunistička partija uništava kinesko gospodarstvo
Što se stvarno promijenilo? Pročitajte ovaj politički pamflet objavljen 1983.
Hrvatski konzervativci napadaju liberalizam retorikom komunista iz SFRJ
Ovako apologeti komunističkih režima pokušavaju opravdati zločine
Na današnji dan: Krvavi prosvjedi u Poznanu kao odgovor na implementaciju marksističke ekonomije
General Woo (Tram 11): 'Fašizam i komunizam su kao brat i sestra'
Radnička fronta odlično objasnila zašto je revolucija u Rusiji bila osuđena na propast
Hoće li Filozofski fakultet ovako obilježiti i početak Holokausta?
Sjeverna Koreja NIJE komunistička država!
Mit o dobrim namjerama komunizma i socijalne pravde
Kako je kapitalizam pobijedio komunizam i na kulturnom planu
Kako je komunizam utjecao na seksualni život mojih roditelja
Zašto Bozanić zaziva povratak komunizma?
Kina ubila online robote jer su pljuvali komunizam
Slavoj Žižek priznaje: 'Svi ljevičarski projekti 20. stoljeća doživjeli su propast'
Kineskim komunistima zabranjeno prakticiranje 'bilo koje vjere osim marksizma'
Početak komunizma: 100 godina i 100 milijuna mrtvih kasnije
LGBT u komunizmu - nekad i danas
Posljednji čuvari komunizma
Novo na Liberalu:
Zašto Milanović napada ustavne suce koje je sam predložio? Želi ih zastrašiti
Marijana Puljak za saborskom govornicom izvrijeđala hrvatske radnike
Milei ukinuo državnu novinsku agenciju zbog 'širenja propagande'
Odlična vijest: Hrvatska ima uvjerljivo najveći godišnji rast BDP-a u EU
Reklama koja prikazuje obiteljsko nasilje na šaljiv način je neprimjerena - kaže pravobraniteljica Ljubičić
Najveća kupovina glasova u povijesti RH
Ima li smisla da država sufinancira bogataše pri kupovini luksuznih automobila?
Regulacije nisu suprotnost slobodnom tržištu nego njegov sastavni dio
Član predsjedništva Fokusa uhljebio u državnu agenciju 10 stranačkih kolega u 4 mjeseca
Odjeci Februarske revolucije: Lijeva oporba treba zajednički izaći na izbore
Možemo nije suprotnost HDZ-u nego konkurencija
Potpuni debakl medija i crvene revolucije: Sad se vidi koliki im je doseg
Huškanje na imigrante kao politička strategija za prikupljanje glasova
Einstein o slobodi govora, birokraciji i individualizmu
Centar: Vlada od Vujnovca stvara prvog hrvatskog oligarha
Rezultati izbora u Nizozemskoj trebali bi u Europi biti shvaćeni kao grubo buđenje
Novi predsjednik Argentine obećao rezanje potrošnje, ukidanje ministarstva obrazovanja i državne banke
Iranofilija u BiH sve izraženija, mediji se to više i ne trude prikriti
Mediji su iz političkih razloga pokušali zataškati motiv masovnog ubojstva u školi u Nashvilleu
Što kažu obični Palestinci iz Gaze: 'Hamas je kriv za ratove, a mi plaćamo cijenu'
Medijske manipulacije o rezoluciji UN-a i glasanju Hrvatske 'protiv primirja u Gazi'
Tko su zapadni palestinofili? Možemo ih svrstati u tri skupine, ovo su njihove karakteristike
Izrael sada treba stati na loptu i odustati od kopnene ofenzive, ali to neće učiniti zbog jednog čovjeka
Kako je došlo do simpatija dijela zapadne ljevice prema islamističkim teroristima?
Bombardiranje bolnice u Gazi - primjer medijskih manipulacija i propagande
Europska unija mora hitno mijenjati imigrantsku politiku
Orwell o intelektualcima i novinarima, kao da je danas: 'Oni koji bi trebali čuvati slobodu, najviše je preziru'
Kako je feminizam spao na ovo?
Kako su mediji sasvim nenamjerno pomogli ekspanziji hrvatskog turizma
John Stuart Mill je 1869. predlagao 'slobodno tržište' među spolovima

Stoljeće krvavih režima


Piše: Stephen Kotkin
Izvor: WSJ
8.11.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4

Stoljeće krvavih režima


Piše: Stephen Kotkin
Izvor: WSJ
8.11.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4

Prije jednog stoljeća komunizam je preuzeo Rusko carstvo, najveću državu svijeta u to vrijeme. Ljevičarska kretanja raznih vrsta bila su slična u europskoj politici davno prije revolucije 25. listopada 1917. (koja je započela 7. studenoga u reformiranom ruskom kalendaru), ali Vladimir Lenjin i njegovi boljševici bili su drukčiji. Oni nisu bili samo fanatični u svojim uvjerenjima, već fleksibilni u svojoj taktici - i imali su sreće sa svojim protivnicima.

Komunizam je ušao u povijest kao divovska, ali idealistička osuda kapitalizma, obećavajući bolji svijet. Njegovi sljedbenici, poput drugih na lijevoj strani, okrivljavali su kapitalizam za bijedne uvjete koji su pogodili seljake i radnike, kao i za prevalenciju ugroženog i dječjeg rada. Komunisti su vidjeli pokolj I. svjetskog rata kao izravni rezultat žestokog natjecanja među velikim kapitalističkim silama za prekomorska tržišta.

No, stoljeće komunizma na vlasti - iako i danas postoji na Kubi, u Vijetnamu i Kini - jasno je utvrdilo ljudske troškove političkog programa usmjerenog na rušenje kapitalizma. Opetovani napor za uklanjanje tržišta i privatnog vlasništva doveo je do smrti zapanjujućeg broja ljudi. Od 1917. godine u Sovjetskom Savezu, Kini, Mongoliji, istočnoj Europi, Indokini, Africi, Afganistanu i dijelovima Latinske Amerike - komunizam je odnio najmanje 65 milijuna života, prema rezultatima napornih istraživanja demografa.

Komunistički alati za uništenje uključivali su masovne deportacije, logore prisilnog rada i terorizam policije i države - model koji je utemeljio Lenjin, a unaprijedio njegov nasljednik Josef Staljin. Taj je model u svijetu nadaleko oponašan. Iako je komunizam ubijao ogroman broj ljudi namjerno, čak i više njegovih žrtava je umrlo od izgladnjivanja zbog njegovih okrutnih projekata društvenog inženjeringa u ekonomiji.

Za ove epske zločine, Lenjin i Staljin snose osobnu odgovornost, kao i Mao Zedong u Kini, Pol Pot u Kambodži, dinastija Kim u Sjevernoj Koreji i ostali manji komunistički tirani. Ali ne smijemo zaboraviti na ideje koje su potaknule ove zlobne ljude da ubijaju u tako ogromnoj mjeri, ili nacionalistički kontekst u kojem su prihvaćene takve ideje. Antikapitalizam je bio atraktivan za njih sam po sebi, ali je također služio kao instrument, u svojim mislima, da se nazadne zemlje dovede u redove velikih sila.

Komunistička revolucija sada može biti potrošena, ali njena stogodišnjica, kao veliki antikapitalistički uzrok, i dalje zahtijeva odgovarajuće odgovore.

U veljači 1917. car Nikolaj II. skida se s vlasti pod pritiskom svojih generala koji su se zabrinuli da radnički marševi i štrajkovi u St. Petersburgu potkopavaju ratne napore protiv Njemačke i njenih saveznika. Februarska revolucija, kada je sve počelo, donijela je neizabranu privremenu vladu koja je odlučila vladati bez izabranog parlamenta. Seljaci su počeli oduzimati zemlju vlasnicima, a sovjeti (ili politička vijeća) počeli su se formirati među vojnicima, kao što se već dogodilo među političkim skupinama u gradovima.

U toj jeseni, kada je rat bjesnio, Lenjinovi boljševici poduzimali su oružani ustanak koji uključuje vjerojatno više od 10.000 ljudi. Oni nisu usmjeravali svoj udar protiv privremene vlade, koja je odavno umrla, već protiv glavnog sovjeta u glavnom gradu, u kojem su dominirali drugi, umjereniji socijalisti. Oktobarska revolucija započela je kao borba radikalne lijeve strane protiv ostatka lijeve strane, čiji su članovi osudili boljševike zbog kršenja svih normi, a potom izašli iz sovjeta.

Boljševici, poput mnogih njihovih suparnika, bili su sljedbenici Karla Marxa, koji je vidio klasnu borbu kao veliki motor povijesti. Ono što je nazvao feudalizmom bi stvorilo put kapitalizmu, koji bi se zamijenio socijalizmom i, konačno, udaljenom utopijom komunizma. Marx je zamislio novu eru slobode i obilja, a njegov je preduvjet bio uništavanje "ropstva plaća" i kapitalističke eksploatacije. Kao što su on i njegov suradnik Friedrich Engels napisali u Komunističkom manifestu iz 1848. godine, njihova se teorija "može sažeti u jednoj rečenici: ukidanje privatne imovine".

Nakon što su osvojili vlast, boljševici su se preimenovali u komunističku stranku dok su pokušavali prisiliti Rusiju na socijalizam i, konačno, na završnu fazu povijesti. Milijuni su se odlučili pokušati živjeti na nove načine. Nitko, međutim, nije točno znao kako bi trebalo izgledati novo društvo. "Ne možemo dati karakterizaciju socijalizma", priznao je Lenjin u ožujku 1918. "Kakav će socijalizam biti kad dođe do ispunjenog oblika koji ne znamo, ne možemo reći".

Ali jedno im je bilo jasno: socijalizam ne smije podsjećati na kapitalizam. Režim bi zamijenio privatnu imovinu kolektivnom imovinom, tržišta planiranjem i "buržoaske" parlamente "ljudskom moći". U praksi, međutim, znanstveno planiranje gospodarstva bilo je nedostižno, kao što su i neki komunisti priznali u to vrijeme. Što se tiče kolektiviranja imovine, ona nije ovlašćivala ljude, nego državu.

Postupak koji su pokrenuli komunisti obuhvatio je ogromno širenje tajnog policijskog aparata za rješavanje uhićenja, internih deportacija i egzekucija "klasnih neprijatelja". Oduzimanje imovine kapitalistima također je obogatilo novu klasu državnih funkcionera koji su dobili kontrolu nad bogatstvom zemlje. Sve strane i stajališta izvan službene doktrine bili su potisnuti, eliminirajući politiku kao korektivni mehanizam.

Deklarativni ciljevi revolucije 1917. bili su obilje i društvena pravda, ali predanost uništenju kapitalizma dovela je do struktura koje su im onemogućile postizanje tih ciljeva.

U urbanim područjima, sovjetski je režim bio u stanju privući spremne radnike u tvornice, željne regrutiranja u stranku i tajnu policiju, te mlade ljude nestrpljive za izgradnju novog svijeta. Na selu, međutim, seljaštvo - oko 120 milijuna ljudi - provodilo je vlastitu revoluciju, ubijajući plemiće i uspostavljajući de facto seljačko vlasništvo nad zemljom.

Uz devastiranu zemlju na rubu gladi, Lenjin je prisiljavao stranačke kadrove da za sada prihvate zasebnu seljačku revoluciju. Na selu, usprkos prigovorima komunističkih purista, omogućeno je kvazi-tržišno gospodarstvo.

Lenjinovom smrću 1924. godine to je postao Staljinov problem. Ne više od 1% poljoprivrednog zemljišta dobrovoljno je kolektivizirano do 1928. Do tada su ključne tvornice u velikoj mjeri bile u vlasništvu države, a režim se obvezao na petogodišnji plan industrijalizacije. Revolucionari su se uznemirili što je Sovjetski Savez imao dva nespojiva sustava - socijalizam u gradu i kapitalizam na selu.

Staljin nije htio čekati. Nametnuo je prisilnu kolektivizaciju od Baltičkog mora do Tihog oceana, čak i pred masovnom seljačkom pobunom. Prijetio je dužnosnicima stranke, govoreći im da, ako nisu ozbiljni u iskorjenjivanju kapitalizma, trebali bi biti spremni predati moć rastućoj ruralnoj buržoaziji. Potaknuo je radničku klasu protiv "kulaka" i svih koji su ih branili, nametnuvši kvote za masovna uhićenja i unutarnje deportacije.

Staljin je bio jasan o ideološkim razlozima. "Možemo li razviti poljoprivredu u kulak modi, kao pojedinačne farme, uz mnoštvo velikih farmi" kao u "Americi i tako dalje?", upitao je. "Ne, nismo mogli. Mi smo sovjetska zemlja. Želimo ugraditi kolektivno gospodarstvo, ne samo u industriji, već i u poljoprivredi."

I nikad nije promijenio stav, čak ni kada je, kao rezultat njegove politike, zemlja ulazila u još jednu glad, od 1931. do 1933. godine. Prisilna kolektivizacija tijekom ovih nekoliko godina odnijela je između 5 i 7 milijuna života.

Strašni presedan Sovjetskog Saveza nije bio dovoljan da spriječi druge komunističke revolucionare. Mao Zedong, tvrdi čovjek poput Staljina, probio se na vrh kineskog pokreta, a 1949. on i njegovi drugovi izašli su kao pobjednici u Kineskom građanskom ratu. Mao je vidio kolosalan gubitak života u sovjetskom eksperimentu kao svojstveni uspjeh.

Njegov veliki skok, nasilna kampanja od 1958. do 1962. godine, bio je pokušaj kolektivizacije oko 700 milijuna kineskih seljaka i širenja industrije diljem sela. "Tri godine napornog rada i patnje, i tisuću godina blagostanja", glasio je istaknuti slogan toga doba.

Falsificirana izvješća o trijumfalnim žetvama i radosnim seljacima preplavila su bogatu komunističku elitu u Pekingu. U stvarnosti Maoov program rezultirao je jednom od najsmrtonosnijih bijeda u povijesti čovječanstva, koja je odnijela između 16 i 32 milijuna žrtava. Nakon katastrofe, koju su preživjeli nazivali "komunistički vjetar", Mao je blokirao pozive na povlačenje iz kolektivizacije. Kao što je izjavio, "seljaci žele slobodu, ali žele socijalizam."

Ni to nije iscrpjelo repertoar komunističke brutalnosti u ime uništavanja kapitalizma. Osvajanjem Kambodže 1975. godine Pol Pot i njegovi Crveni Kmeri prisilno su premjestili milijune ljudi iz gradova u selo da sudjeluju u kolektivnim projektima prisilnog rada. Tražili su da se Kambodža rebrendira kao besklasna država, isključivo agrarno društvo.

Crveni Kmeri ukinuli su novac, zabranili komercijalni ribolov i progonili budiste, muslimane i etničke vijetnamske i kineske manjine u zemlji kao "infiltratore". Pol Potov režim također je plijenio djecu koja su "naslijedila ideološku infekciju od kapitalističkih roditelja".

Sve u svemu, možda čak 2 milijuna Kambodžana, četvrtina stanovništva, poginula je kao posljedica izgladnjivanja, bolesti i masovnih pogubljenja tijekom četiri misije Pol Potove vlasti. U nekim regijama lubanje su se mogle naći u svakom ribnjaku.

Marxova klasna analiza demantirala je legitimitet bilo kojoj političkoj opoziciji, ne samo iz "buržoaskih" elemenata, nego i samih komunističkih pokreta - jer su na različite načine "objektivno" služili interesima međunarodnog kapitalističkog poretka. Neumoljiva logika antikapitalističkih revolucija ukazivala je uvijek isto - jedan vođa u jednostranačkom sustavu.

Od SSSR-a i Kine do Kambodže, Sjeverne Koreje i Kube, komunistički su diktatori imali neke zajedničke osobine. Svi su se više ili manje prilagodili lenjinističkom tipu: spoju militantnog ideologa i neprincipijelnog intriganta. I svi su imali ekstremnu volju - preduvjet za postizanje onoga što bi samo neizrecivo krvoproliće moglo donijeti.

Komunizam u prošlom stoljeću nije bio jedini počinitelj velikih pokolja. U nacističkoj represiji i ratovima rasističkog istrebljenja ubijeno je najmanje 40 milijuna ljudi, a tijekom Hladnog rata antikomunizam je izazvao nasilje u Indoneziji, Latinskoj Americi i drugdje.

Dokazi komunističkih užasa, koji su se pojavljivali tek kasnije, s pravom su šokirali liberale i ljevičare na Zapadu, koji su dijelili mnoge egalitarne ciljeve revolucionara. Neki su odbacili Sovjetski Savez kao deformaciju socijalizma, pripisujući zločine režima zaostalošću Rusije ili osobnostima Lenjina i Staljina. Uostalom, Marx nikada nije zagovarao masovno ubojstvo ili gulagove, radne kampove. Nigdje nije tvrdio da se tajna policija, deportacija stanovništva i masovna smrt od gladi trebaju koristiti za uspostavljanje kolektivnih farmi.

Međutim, ako smo naučili jednu lekciju iz komunističkog stoljeća, ona glasi: za provedbu marksističkih ideala potrebna je njihova izdaja. Marxovo nastojanje da se "ukine privatna imovina" bilo je poziv na akciju - i neumoljivo put do stvaranja ugnjetavajuće, neprovjerene države.

Nekolicina socijalista počela je prepoznavati da ne može biti slobode bez tržišta i privatne imovine. Kad su prihvatili postojanje kapitalizma, nadajući se da će ga regulirati, a ne ukinuti, u početku su izazvali otkazivanje kao otpadništvo. S vremenom je sve više socijalista prihvatilo socijalnu državu ili tržišnu ekonomiju s preraspodjelom. Ali pozivi na transcendiranje kapitalizma još uvijek su aktualni među nekima slijeva.

Komunizam i dalje živi, iako ne baš u ortodoksnom marksističkom modelu, u Rusiji i Kini, nakon velikih redukcija komunističkog stoljeća. Obje zemlje i dalje ne vjeruju u ono što je možda najvažnije za slobodna tržišta i privatnu imovinu: njihovu sposobnost da neovisnost akcije i misli daju običnim ljudima da provode vlastite interese kakve smatraju prikladnima, u privatnom životu, civilnom društvu i političkoj sferi.

Ali antikapitalizam je također služio kao program alternativnog svjetskog poretka, u kojem bi se mogli ostvariti dugo potisnuti nacionalistički ciljevi. Za Staljina i Maa, nasljednici ponosnih drevnih civilizacija, Europe i SAD-a predstavljaju privlačnost i prijetnju nadređenog Zapada. Komunisti su postavili zadatak usklađivanja i nadvladavanja svojih kapitalističkih suparnika i osvajanja središnjeg mjesta za svoje zemlje na međunarodnoj sceni. Ova revolucionarna borba dopustila je Rusiji da zadovolji svoj stoljetni san posebne misije u svijetu, dok je u Kini išla k tome da bude još jednom Središnje Kraljevstvo.

Otpor prema Zapadu Vladimira Putina, svojom neobičnom mješavinom sovjetske nostalgije i ruskog pravoslavnog oživljavanja, temelji se na Staljinu. Naravno, Kina je i dalje posljednji komunistički div, čak i dok Peking potiče i pokušava kontrolirati uglavnom tržišno gospodarstvo. Pod Xi Jinpingom, zemlja sada prihvaća i komunističku ideologiju i tradicionalnu kinesku kulturu u želji da podigne svoj položaj kao alternativu Zapadu.

Krvavo stoljeće komunizma završilo je, a mi možemo samo proslaviti njegovo prolaz. Ali, moramo izdržati i zabrinjavajuće aspekte njegova naslijeđa.

Ocijeni članak

Sadržaj Liberala mogu ocjenjivati samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!

Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT/BIC: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.

O autoru

STEPHEN KOTKIN
Stephen Kotkin je profesor povijesti i međunarodnih poslova na Svučilištu Princeton. Njegova najnovija knjiga 'Staljin: U iščekivanju Hitlera 1929-1941' objavljena je u listopadu 2017. u izdanju Penguin Pressa.
Više od istog autora
VIŠE O TEMI:
VIŠE IZ RUBRIKE:

Komentiraj članak

Komentirati na portalu mogu samo registrirani članovi. Učlanite se ovdje.
Mala škola liberalizma
Udruga Liberal.hr
O Udruzi Liberal.hr
Udruga Liberal.hr osnovana je s ciljem promicanja osobnih i ekonomskih sloboda u Republici Hrvatskoj. Djeluje prvenstveno preko ovog portala. Liberal je od svoga početka 2016. do danas dao značajan doprinos u raspravama oko javnih politika uvijek štiteći prava i slobode građana. Naša misija je educirati javnost i podizanje svijeti o građanskim pravima i posljedicama koje određene politike mogu imati na njihove živote. Više o radu i ciljevima udruge možete pročitati ovdje.

Ako želite i možete doprinijeti radu Udruge - bilo svojim aktivnostima i zalaganjem ili bar uplaćivanjem godišnje članarine, kliknite ovdje i ispunite pristupnicu za učlanjenje.
Doniraj
Ovaj portal financira se dobrovoljnim članarinama i donacijama naših čitatelja. Pomozite nam da budemo još bolji, postanite jedan od naših donatora!

Donirati nam možete preko Paypala - klikom ovdje ili preko e-bankarstva, ako skenirate ovaj barkod:



Za broj žiroračuna i ostale informacije kliknite ovdje.