Strah je vjerojatno star koliko i život. Duboko je ukorijenjen u živim organizmima koji su preživjeli izumiranje kroz milijarde godina evolucije. Njegovi su korijeni duboko u našem psihološkom i biološkom biću i jedan je od naših najintimnijih osjećaja. Opasnost i rat stari su koliko i ljudska povijest, a isto tako i politika i religija.

Demagozi su oduvijek koristili strah za zastrašivanje podređenih ili neprijatelja i čuvanje plemena od strane vođa. Strah je vrlo snažno oruđe koje može zamutiti ljudsku logiku i promijeniti ponašanje.

Ja sam psihijatar i neuroznanstvenik specijaliziran za strah i traume i imam neka razmišljanja utemeljena na dokazima o tome kako se strah zloupotrebljava u politici.

Učimo od pripadnika svoga plemena

Kao i druge životinje, mi ljudi možemo naučiti strah iz iskustva, kao što je napad grabežljivca. Također učimo iz promatranja, poput svjedočenja kako nasilni čovjek napada drugog čovjeka. Osim toga, učimo po uputama, kao što je obavijest da je grabežljivac u blizini.

Učenje od nama sličnih osoba - pripadnika istog plemena - evolucijska je prednost koja nas je spriječila da ponovimo opasna iskustva drugih ljudi. Imamo sklonost vjerovati svojim plemenskim drugovima i autoritetima, posebno kada je u pitanju opasnost. Moglo bi se reći: roditelji i mudraci rekli su nam da ne jedemo određenu biljku ili da ne idemo u šumu, inače ćemo biti povrijeđeni. Vjerujući im, ne bismo umrli kao pradjed koji je umro jedući tu biljku. Na taj način smo akumulirali znanje.

Tribalizam je sastavni dio ljudske povijesti. Oduvijek je postojalo natjecanje između skupina ljudi na različite načine i s različitim licima, od brutalnog ratnog nacionalizma do snažne odanosti nogometnoj momčadi. Dokazi iz kulturološke neuroznanosti pokazuju da naš mozak čak različito reagira na nesvjesnoj razini jednostavno na pogled na lica drugih rasa ili kultura.

Na plemenskoj razini ljudi su emocionalniji i posljedično manje logični: obožavatelji oba tima mole se da njihov tim pobijedi, nadajući se da će Bog stati na njegovu stranu u igri. S druge strane, kada se bojimo, također se vraćamo u tribalizam. Ovo je evolucijska prednost koja bi dovela do grupne kohezije i pomogla nam da se borimo protiv drugih plemena kako bismo preživjeli.

Tribalizam je biološka rupa na koju su se mnogi političari dugo oslanjali (i još uvijek se neki oslanjaju): prisluškivanje naših strahova i plemenskih instinkta. Neki primjeri su nacizam, Ku Klux Klan, vjerski ratovi i mračno doba srednjeg vijeka. Tipičan obrazac je pridati drugim ljudima drugačiju oznaku od nas i reći da će naštetiti nama ili našim resursima, a drugu skupinu pretvoriti u koncept. Ne mora nužno biti rasa ili nacionalnost, koje se vrlo često koriste. To može biti bilo koja stvarna ili imaginarna razlika: liberali, konzervativci, Bliski istok, bijeli ljudi, desnica, ljevica, muslimani, Židovi, kršćani, Sikhi. Lista se nastavlja.

Gradeći plemenske granice između "nas" i "njih", neki su političari uspjeli stvoriti virtualne grupe ljudi koje ne komuniciraju i međusobno se mrze, a da se uopće ne poznaju.

Strah je neinformiran

Tijekom prve godine nakon mog dolaska u SAD, jedne noći sam došao na javno parkiralište da parkiram automobil. Ljudi su izlazili iz zgrade u ortodoksnim židovskim haljinama; bio je to hram. Nakratko sam primijetio suptilan, čudan, ali poznat osjećaj: strah!

Pokušao sam ući u trag izvoru tog straha, i evo ga: u mojem rodnom gradu bili su gotovo svi muslimani i nikad nisam sreo Židova dok sam odrastao. Jednog dana kada sam bio malo dijete i kada smo bili u posjetu na selu, jedna starica je pričala ludu priču o tome kako ortodoksni Židovi kradu muslimansku djecu i piju njihovu krv.

Budući da dolazim iz dobro obrazovane obitelji koja poštuje sve religije, da sam obrazovan liječnik i da imam mnogo velikih židovskih prijatelja, osjećao sam se neugodno što je dijete u meni tu glupu i očito lažnu priču ipak shvatilo pomalo ozbiljno, samo zato što to dijete nikad prije nije srelo Židova.

Ova ljudska tendencija je meso političarima koji žele iskoristiti strah: ako ste odrasli samo oko ljudi koji izgledaju poput vas, slušali ste samo jedan medij i od starog ujaka čuli da vas mrze oni koji drugačije misle ili izgledaju i da su opasni, inherentni strah i mržnja prema tim nevidljivim ljudima su razumljiv (ali pogrešan) rezultat.

Kako bi nas osvojili, političari, ponekad uz pomoć medija, daju sve od sebe da nas razdvoje, da stvarni ili imaginarni "drugi" ostanu samo "koncept". Jer ako provodimo vrijeme s drugima, razgovaramo s njima i jedemo s njima, naučit ćemo da su poput nas: ljudi sa svim snagama i slabostima koje i mi posjedujemo. Neki su jaki, neki slabi, neki smiješni, neki glupi, neki dobri, a neki baš i ne.

Strah je nelogičan i često glup

Vrlo često moji pacijenti s fobijama počinju razgovor ovako: "Znam da je to glupo, ali bojim se pauka." Ili mogu biti psi ili mačke, ili nešto treće. A ja uvijek odgovaram: "Nije glupo, to je nelogično." Mi ljudi imamo različite funkcije u mozgu, a strah često zaobilazi logiku. Postoji nekoliko razloga. Jedan je da je logika spora; strah je brz. U opasnim situacijama trebali bismo biti brzi: prvo trčite ili pucate, a zatim razmišljate.

Političari i mediji vrlo često koriste strah kako bi zaobišli našu logiku. Uvijek kažem da su američki mediji pornografi katastrofe - previše rade na izazivanju emocija svoje publike. Oni su svojevrsni politički reality showovi, iznenađujući svakoga izvan SAD-a.

Kada jedna osoba ubije nekoliko drugih u milijunskom gradu, što je, naravno, tragedija, pokrivenost velikih mreža mogla bi dovesti do toga da se shvati kako je cijeli grad pod opsadom i nesiguran. Ako jedan ilegalni imigrant bez dokumenata ubije američkog državljanina, neki političari koriste strah s nadom da će se rijetki zapitati: "Ovo je strašno, ali koliko je ljudi u ovoj zemlji ubijeno od strane američkih građana baš danas?" Ili: "Znam da se u ovom gradu svaki tjedan dogodi nekoliko ubojstava, ali zašto sam toliko uplašen sada kada se ovo prikazuje u medijima?"

Ova pitanja ne postavljamo jer strah zaobilazi logiku.

Strah može postati nasilan

Postoji razlog zašto se odgovor na strah naziva "bori se ili bježi". Taj nam je odgovor pomogao preživjeti grabežljivce i druga plemena koja su nas htjela ubiti. Ali opet, to je još jedna rupa u našoj biologiji koju je moguće zloupotrijebiti. Plašeći nas, demagozi okreću našu agresiju prema "drugima", bilo u obliku vandalskog uništavanja njihovih hramova ili uznemiravanja na društvenim mrežama.

Kada se demagozi uspiju dočepati našeg kruga straha, često se vraćamo na razinu nelogične, plemenske i agresivne ljudske životinje, postajući i sami oružjem – oružjem koje političari koriste za vlastitu agendu.

Članak je originalno objavljen na portalu The Conversation.
Autor: Arash Javanbakht, profesor psihologije na sveučilištu Wayne State University u SAD-u.